Markov svet: Na tromeđi

Septembar je poseban u mom životu. Pre osam godina, u učionici matematike upoznao sam Mikija. Istog dana, samo četiri godine kasnije, u učionici srpskog upoznao sam Doru.
Septembar je ponovo stigao u grad. Kad sam bio mali, kesten bi mi pao na glavu i tako bih znao da je jesen zvanično ponovo stigla u kraj. Srbija je ponovo u sportu bila srebrno odlična. Reke su se ponovo izlile. Gejevi su ponovo prošetali gradom. A meni se posle nekoliko godina stvari nisu ponovile, naprotiv.

U mirnom delu Vračara, ispred zgrade iz osamnaestog veka koja je ličila na budistički hram, čekao sam novog gazdu. Pored same zgrade bio je restoran, gde je plakat da služe zapečene smokve sa gorgonzolom i pršutom mamio prolaznike. Sa preke strane, nalazio se bar gde su vikendom lečili mamurluk bladi merijem. Sama ulica podsećala je na spokojne francuske ulice, iako ju je samo jedna ulica delila od bučnog, nenaspavanog Bulevara.
Jedanaest minuta kasnije pojavio se mršavi ćelavi gospodin, četrdesetih godina i krupnih crnih očiju.
– Drago mi je, Milan – rekao je čovek prijatnim glasom. – Ajmo gore.
Kada je otključao vrata prestare zgrade, prošli smo kroz vremenski portal i vratili se u osamnaesti vek. Osetio se miris buđi i starosti.
– Zgrada nema lift, ali je stan na drugom spratu – rekao je plašljivo.
– Ma nikakav problem – rekao sam i lagao. Naravno da je problem, mrzim stepenice.

Otvorivši vrata stana, činilo se da je baš novi gazda otvorio novo poglavlje.

– Inače, zgrada je na samoj tromeđi Vračara, Dorćola i Savskog venca, tako da ni sam ne znam gde i u kojoj smo opštini trenutno – trudio se da bude zanimljiv.

Pokazao mi je minijaturnu spavaću, minijaturnu dnevnu sobu, minijaturnu kuhinju i najmanje kupatilo na svetu. U toj staroj zgradi nalazio se jedan noviji stan. I nešto se desilo.
Mogao sam u toj dnevnoj da zamislim kako sa Mikijem uz viski slavimo prvi položen ispit, kako me Dora moli da joj napravim belo meso, kako kasnije jede u neograničenim količinama i kako je posle svega uzalud molim da opere sudove.

– Uzeću ga – rekao sam, dok je novi gazda razrogačio krupne crne oči i začudio se koliko sam odlučan. Ili sam jednostavno ishitren.

I baš tu na tromeđi Vračara, Dorćola i Savskog venca, gde u obližnjem restoranu služe zapečene smokve sa gorgonzolom i pršutom, i u baru gde vikendom mamurluk leče bladi merijem, pronašao sam novo mesto gde ću živeti.

– Uzeo si taj stan kao da je čips! – gunđala je Dora dok je u starom stanu pakovala escajg u kutije. – Ne znam da li si svestan da mi ne pada na pamet da vučem kao Ciganka ove kutije i torbe po gradskom. Moraćeš da zoveš nekoga.
– Pa jedino Džonija da pozovem – bio sam nervozan.

Džoni je bio malomokrolužanski šmeker, išao je sa nama do treće, dok nije shvatio da je fudbal bitniji, kasnije je otišao u Rusiju i, kako to obično biva u našoj državi, imaće verovatno više para od nas koji će pozavršavati fakultete.
Deset minuta kasnije Džoni je već bio u starom stanu i prenosio kutije i torbe do gepeka.
– Koliko je samo ljudi prošlo kroz ovaj stan – rekla je Dora.
Bilo je potrebno tri prijatelja, dvanaest kutija i tri i po sata da se spakuju četiri godine života. I sve je to stalo u jedan karavan. Zatvorivši vrata starog stana, osećao sam da tu ostavljam svu negativnu energiju koju su ljudi donosili. Sve lažne suze, sve prevare, sve propuštene prilike i sve loše uspomene. Jedno poglavlje se završilo.

Nekoliko dana kasnije, sedeo sam sa Dorom na Tašu.

– Sutra krećemo na faks, čoveče – rekla je Dora zbunjeno. – Koliko će njih doći sa strane, koliko novih ljudi.
Pomislio sam da sam pre četiri godine ja bio jedan od tih koji su došli sa strane. I kako sam pešačio od Cvetka do Kosovske da kupim knjige, jer sam se plašio da će me tramvaj odvesti u nepoznatom pravcu. I kako su me nervirali nezainteresovani Beograđani. I kako sam bio izgubljen petnaestogodišnji provincijalac. Sada će neki drugi ljudi biti izgubljeni.
– Mene više plaši da li će se tu naći neko normalno društvo, realno, kolike su šanse da se kod stuba u zelenom kaputu pojavi neka nova Dora? – odgovorio sam joj.
– Vrlo male – nasmejano je rekla.

U povratku u novi stan, razmišljao sam o pristupima. I kako sam zbog lošeg pristupa mogao za dlaku da izgubim najbliže. Toliko govorimo da je problem u nama i kako treba da se menjamo, a ne shvatamo da samo treba promeniti pristup. Koliko si samo ljudi izgubio jer si prema njima bio previše dobar ili previše loš? Balans je ključ svega. I dobar pristup.

Kap kiše mi je prekinula misao. Kiša mi je ubrzala korak. Kesten mi je pao na glavu. Jesen je zvanično ponovo stigla u grad.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here