Velike zagonetke čovečanstva (2): Druidi i žrtvovanje ljudi

Historia magistra vitae est“ – Istorija je učiteljica života. Svakako prva rečenica koju smo svi čuli na početku onog prvog časa istorije u petom razredu. Od ranog detinjstva i momenta kada smo prvi put pitali za nešto što se dogodilo davno, a ne razumemo šta se tu u stvari desilo, a naročito od tog famoznog V razreda i početka „druženja sa istorijom“, počeli smo da saznajemo neverovatne činjenice i zanimljivosti o događajima, mestima i likovima koji su pisali naše zajedničke živote i oblikovali svet kakav danas poznajemo.

Prošle nedelje započeli smo sa vama da delimo jednu zanimljivu temu koju smo nazvali „Velike zagonetke čovečanstva“, baš kao što glasi i naziv knjige Vulkan izdavaštva, uz čiju saradnju ćemo vam predstaviti neke od najzanimljivijih istorijskih priča o kojima se možda ne zna dovoljno.

Prva stanica bila nam je drevna i nikad dovoljno istražena Atlantida, dok su nam ovog puta pažnju privukli glaski sveštenici – druidi.

Ko su druidi?

Vreme je učinilo da druidi ostanu upamćeni kao dobrodušni starci koji se bave travarstvom, dok je prava istina o njima obavijena krvavom tajnom. Druidi su bili harizmatični galski sveštenici (u isto vreme i pesnici i zakonodavci) koji su znali kako da narodu nametnu svoje vođstvo i kulturu ogrezlu u nasilje bez presedana.

Lik druida nesumnjivo predstavlja jedan od stubova na kojima je počivao drevni keltski narod. Reč druid potiče iz galskog jezika, a označavala je onoga koji je vladao naukama. Iako su „vladali naukama“ upravo su druidi bili ti koji su uveli i podsticali verovanje u besmrtnost bića, koje se zasnivalo na uverenju da čovekova duša posle smrti prolazi kroz preobražaj i reinkarnira se u novom telu, pod novim imenom.

Osim da čuvaju ovu baštinu tradicija i verovanja, glavni zadatak druida sastojao se u tome da mlade podučavaju znanjima i borilačkim veštinama, da presuđuju u sporovima između plemena, i najviše od svega, da obavljaju svete obrede. Ovi obredi, koji su mahom značili prinošenje žrtava, bili su obavijeni velikom tajnošću, a prenosili su se samo kada bi druid predavao svoju dužnost nasledniku.

Druidi su preilikom preuzimanja dužnosti, prema njihovom zakoniku imali nekoliko dužnosti: da sačuvaju hermetičnost obreda, da poštuju bogove, da pružaju bezrezervnu pomoć zajednici i morali su da proučavaju prirodu i prikupljaju svakovrsno lekovito bilje. U znak zahvalnosti za lekovita svojstva bilja, druidi su podsticali poštovanje prema šumama kao svetim mestima.

Žene druidi

Zanimljivo je da postoje nejasne ali i izvesne naznake koje ukazuju da su u galskim zajednicama postojale i žene druidi! Dve upućuje na to da je na teritoriji današnje Normandije postajala zajednica od devet druitkinja.

Zbog dobrog poznavanja magije i druidskih obreda, ne samo da su

bile sposobne da proriču budućnost i da se bave isceljivanjem prirodnim lekovima, već su mogle da izazivaju strahotne oluje i da muškarce preobrate u životinje. Zbog ovih su se moći druitkinje dovodile u vezu sa vešticama.

CEZAR JE ZATEKAO „ČOVEKA OD PRUĆA“

Gaj julije Cezar, veliki protivnik kako stvarnih Gala, tako i Atseriksa i Obeliksa, u šestoj knjizi svog „Galskog rata“ opisuje druidske običaje: „Galski narod je veoma pobožan, a izgleda da se oboleli od teških bolesti i oni koji izlažu život opasnosti u borbi zavetuju na neki način da će prineti ljudske žrtve, za šta su bili zaduženi druidi. (…) 

U nekim selima imaju ogromne lutke ispletene od pruća u koje zatvaraju žive ljude, a onda ove lutke potpale tako da ljudi u njima bivaju živi spaljeni. Smatra se da bogovima veće uživanje pričinjavaju muke na koje su stavljeni oni što su uhvaćeni u kakvoj krađi ili razbojništvu i oni koji su počinili kakav zločin, ali ako na ovaj način ne mogu da obezbede dovoljan broj žrtava, uopšte se ne libe da žrtvuju nevine ljude“.

Nemilosrdnja žrtvovanja

U obrednom kalendaru druida, rekonstruisanom zahvaljujući različitim otkrićima do kojih se došlo u XX veku, bila su uobičajena prinošenja žrtava u čast raznim keltskim božanstvima.

Priroda svakog boga u velikoj je meri određivala način prinošenja same žrtve. Na primer, u čast Esusa (bog rata) prinosile su se vešanjem ili odrubljivanjem glave, dok su se žrtve u čast Tutatisa (zaštitnik) prinosile davljenjem u buradima sa vodom. Ova strašna mučenja su obuhvatala i spaljivanje žrtava. Obično su se za to koristili ratni zarobljenici ili zločinci, ali ako ih nije bilo dovoljno, onda su se tražili dobrovoljci ili bi se odredili ljudi koji bi bili ubijani u čast nekog božanstva.

Nova vrsta druida

Kraj keltske civilizacije nastupio je 52. godine p.n.e., kada je Julije Cezar skršio otpor galskog saveza predvođenog Vercingetoriksom, što je takođe označilo teška vremena za druidsku kulturu, koja ipak nije sasvim iščezla. Druidska religija je uspela da opstane zahvaljujući izvesnom broju sledbenika koji su u srednjem veku bili surovo propganjani, jer je zapadna crkva htela da očisti svet od svih paganskih kultova.

Nakon ovog razdoblja proganjanja, otprilike u XVI veku, počeli su da bujaju pravci mišljenja zasnovani na druidskom nasleđu, pogotovu u pogledu prirodne magije i kulta prirode. Ove zajednice, koje su znatno miroljubivije od krvožednih galskih druida, uspele su da opstanu sve do naših dana pod imenom kao što su Drevni druidski red„, „Filozofsko bratsvo druida“ ili „Red druida“.

Knjigu „Velike zagonetke čovečanstva“  možete potražiti u svim knjižarama Vulkan širom Srbije kao i na sajtu www.vulkani.rs.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here