Evo nekoliko zanimljivih odgovra koje je Miljković dao u intervjuu 1960. za NIN:

Ko je naš najveći savremeni pesnik?

Nesumnjivo Vasko Popa.

Vi u svojoj prvoj knjizi (,,Uzalud je budim”, 1957) imate stih koji, ako se tačno sećam, glasi: ,, Sve što imamo to su naše reči”. Ako biste morali da budete lišeni svih reči sem jedne, koju biste reč odabrali?

Odabrao bih jednu prejaku reč, kadru da iz sebe ponovo stvori čitav rečnik.

Koja je to reč?

Vatra. Vatra priprema pticu. Ptica je poklon za nebo. Itd.

Koje dve pesme u našoj ranijoj poeziji smatrate najlepšim?

Santa Maria della Salute Laze Kostića i Možda spava Vladislava Petkovića Disa.

Kada ste se najviše uplašili?

Samo jednom, kada mi se učinilo da više neću napisati ni jednu pesmu.

Sad jedno savremeno pitanje, ali izvan umetnosti: idete li na fudbalske utakmice?

Ne.

Da li ste nešto zaboravili u životu?

Zaboravio sam mnogo toga. Pišem pesme da bih se setio šta sam sve to imao.

Da li biste voleli da ponovo učite da hodate i govorite?

Uvek se nanovo učim uspravnom hodu i govoru.

Vaša omiljena poslovica?

,, Praznu glavu vetar nosi.”

Kažite jedan svoj stih…

,, Hoće li sloboda umeti da peva

Kao što su sužnji pevali o njoj.”

Koja je umetnost, za vas, najveća?

Igra na trapezu.

Ubi me prejaka reč

Šta je ubilo Branka Miljkovića? Riječ? Sopstvo? Neko treći? Ne zna se! To je misterija koja je za javnost ostala nerazjašnjena do dana današnjeg. Jedno je sigurno, on više nije među živima, 1961. godine pronađen je obješen o granu drveta, na periferiji Zagreba. Od tada se vode polemike da li se zapravo ubio ili je ubijen? U Politici je 13. februara 1961. u najkraćim mogućim crtama samo izviješteno o smrti Miljkovića, a dan kasnije, dopisnik iz Zagreba je prenio: U Zagrebu je, u trenucima psihičke depresije, tragično završio život mladi književnik Branko Miljković. On je pretprošle noći nađen mrtav u Ksaverskoj šumici, na izlazu iz užeg gradskog područja Zagreba. Organi Sekretarijata unutrašnjih poslova ustanovili su da se radi o samoubistvu vešanjem.

Pročitajte i: http://portalmladi.com/zanimljivosti-iz-zivotasmrti-poznatih-pisaca

Navodno su zabilježene i riječi njegovog oca koji je izjavio: Tražio sam da nam pokažu to prokleto drvo, imamo i njegovu fotografiju. Toliko je tanušnih grana da se tu ni mačka ne bi mogla obesiti. Rukom sam začas savio do zemlje tu granu od tanušnog stabla.

Opet, neka svjedočenja ljudi koji su bili u društvu Miljkovića te večiri odaju gotovo jednu filmsku priču o misterioznoj smrti: kafana na periferiji, ljudi u crnom koji su se zaustavili baš tu, tuča, sumnjivi tragovi koji navode da je pjesnik prvo ubijen pa tek onda obješen.

Šta je istina? Niko ne zna. Čije su istine, sve tolike? Branka Miljkovića? Nisu! Njegova je poezija:

Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini

(Zamorena pesma)

The post Branko Miljković – život između poezije i smrti appeared first on Portal Mladi.

Potcijenjenost umjetnosti je već dobro poznata stvar, realnost pokušava da je automatizuje, zanemarujući izvorno značenje. To svakodnevnica čini i sebi i umjetnosti riječima koje postaju prazne forme, gomila glasova sa već odavno izgubljenim smislom. Ćutanje neće pomoći, jer ovaj put nije savršena artikulacija, jer nije u njemu spas. Treba da se kazuje, a prilika je malo. Da li su prilike jedino što fali? Osim prilike, volja za promjenom je ta koja iznad svega pravi prilike. Umjetnost se, između ostalog, protiv jednog lica stvarnosti bori riječima i onog samo označiteljskog koje jezik počinje da bude. Da to, ali samo označitelj, nikako! Ako listovi knjige počnu da se cijepaju onda će to biti od siline riječi. Ako muzika pođe da kida  prostor onda će to učiniti riječima i zvukom. Ako daske pođu da pucaju onda će to biti riječima, zvukom, pokretom ali preživjeće, jer uvijek prežive, jer život znače. Teatar je odlučio da izgovara riječi promjene pozorišta Promena protiv automatizacije stvarnosti, za umjetnost, za stvaranje novih prilika. Pozorište Promena, gdje počinje njihova priča, ko su bili, ko danas jesu?

Od istorije do danas

Prilike Promene počele su da nastaju krajem sedamdesetih početkom osamdesetih godina, prošlog vijeka, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Od tada mnogo je vremena prošlo, ali ostala je ista misao – novim, mladim generacijama fali prilika i prostora da nešto kažu, u protivnom ostaje na hiljade neizgovorenih riječi koje bi Promenu značile. Sa prilikama predstave akademaca mijenjale su pozornicu, parirajući velikoj sceni nekadašnje Jugoslavije gostovali su na relevantnim pozorišnim festivalima. Među prvim osnivačima ovog teatra, između ostalog, bili su, sada već istaknuti umjetnici, Miša Belegišanin, Radoslav Milenković, Haris Pašović studenti Bore Draškovića. Poslije se pozorište gasilo i iznova osnivalo u zavisnosti od generacije studenata koji su učestvovali u njegovoj izgradnji i obnovi, a završetkom studija i njegovom prestanku djelovanja. Pozorište Promena 2015. nastavlja onu davno započetu priču iz osamdesetih godina, nadovezuje se na izgovorene riječi Promene ranijih generacija, sa željom da nikada ne zafali riječi i da predstave ispisuju priče novih studenata Akademije, a da posljednja tačka u priči Promene još dugo ne bude utisnuta u daske teatra.

Pozorište Promena – makrokosmos u malom

Dakle, postoje prilike, postoje riječi koje treba da se kazuju, ton, slika, pokret, a ko su ljudi koji danas Promenu čine postojanom? Studenti novosadske Akademije – studenti glume, režije, dramaturgije, zvuka, svjetla, slikarstva i mnogih drugih čine najmlađu pozorišnu scenu u Novom Sadu i mali univerzum koji svojim djelovanjem mijenja vaskolike svemire gledalaca. Zato umjetnost postoji, da djeluje, da pokrene misao, protiv jednog lica stvarnosti i automatizacije. Svaki član ovog pozorišta radi ono za šta se školuje – režija, gluma, dramaturgija i sl., a svi zajedno rade ono za šta se ne školuju –namještanje scene, čišćenje prije i poslije predstave, dijeljenje troškova ako na gostovanjima nije plaćen put. Iznad svega dijele humanost, pa su tako Novom Sadu i Vojvodini poznati po predstavama koje su imale humanitarni karakter. Koje predstave se izvode u pozorištu Promene? To su ispitne predstave koje su poslije jednog izvođenja uglavnom bile zaboravljene, a, osim toga, izvode se predstave koju su u produkciji ovog teatra.

O pozorištu, stanju u kulturi uopšte i entuzijazmu evo šta kažu neki od članova Promene :

Za mene je čarolija pozorišta i kada sami nameštamo stolice, scenu, i kad posle obrišemo pod. Kod nas postoji samo želja za igrom i stvaranjem, a okruženi ovako inertnom kulturom, ne vidim drugi put nego da napravimo svoje pozorište – rekao je Aljoša Đidić, student glume.

Stanje u kulturi je depresivno, ali mi se protiv toga borimo, jer želimo da ostanemo ovde i bavimo se onim za šta se školujemo. Promena je skup neukaljane mladosti, koja nije uljuljkana i ne zna još šta to znači „gluma na plati“- kaže Nikola Končarević, student režije.

Predstave Promene i nedremno oko kritike

Kako ići protiv automatizacije stvarnosti kada je dominantna i umjetnost u potpunosti proždire? Protiv stvarnosti boriti se stvarnošću posuđujući od nje riječi, zvukove, boje, oblike, pokrete čineći u umjetnosti teatar koji na svoj način vidi realnost koja ne mora biti uopšte realna. Evo kako to Promena radi:

Bure baruta

Ovo je jedna od predstava koja je u pozorištu Promene doživjela najveći broj izvođenja – režirao  Boris Isaković, sa kojom su gostovali na festivalu u Rumuniji i na Cetinju. Šta kaže kritika? Pišući o ovoj predstavi u svom radu ,,Bure baruta“ ili još jedan pozorišni trijumf Milena Kulić ispisuje riječi:

Ovo je jedan veliki pozorišni trijumf, koji se već duže vreme izvodi (najduže izvođena predstava) u pozorištu Promena, sada već potvrđenom i dokazanom mestu gde se stvara prava umetnost. Ova predstava, u svojoj punoj snazi, predstavlja jednu generaciju koja svim svojim veštinama i umeću dodaje osećanje za stil, za život, za životne činjenice i njihov odraz u ogledalu teatarske fikcije, iznad svega – osećanje za igru realnosti.

Lizistrata ili Porazgovarajmo malo o ratu i miru

Predstava je na festivalu FITS osvojila nagradu publike, a na festivalu Art Trema Fest u Rumi, u kategoriji studentskih akademskih pozorišta kamernih formi je odnijela Zlatnu masku u nekoliko kategorija: najbolji autorski projekat, kolektivna režija, najbolja muška epizodna uloga, najbolja ženska epizodna uloga, plaketa za najbolju kostimografiju.

Estetika erotskog u teatru je rad u kojem se Kulićeva bavi čulnom ljubavlju, erotskim – svakako temama koje su još uvijek tabuisane. S tim u vezi ona postavlja pitanja koja ova predstava problematizuje i pokušava da odgonetne:

Novosadska publika u Pozorištu „Promena“ ima priliku da pogleda predstavu „Lizistrata – porazgovarajmo malo o ratu i miru“, u režiji Nikite Milivojevića. Ova predstava napušta sve ono što je za našu odbranu, odriče se svega onoga što nas skriva, otkriva sve ono pred čime uglavnom zakopčamo kragnu do grla i bežimo. Šta se desi kada se žene okupe oko Lizistrate? Šta se desi kada Eros porazi Racio? Šta se desi kada Eros (p)ostane Racio?

Sakati Bili sa Inišmana

Pune sale na Akademiji umetnosti i kamernoj sceni u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu zaista su svjedočanstvo da se predstava dopada gledaocima. Šta je predstava bez gledalaca? Šta poruka koju ne čuju pravi? Ovo je diplomska predstava studenata četvrte godine, koja je, prema pisanoj kritici, ubijedila u svoju valjanost i to nedremno oko:

Oni tumače sa retkom iskrenošću i prirodnošću, saživljavajući se sa ulogama tako da se uvek ima utisak da je drama samo radi njih i pisana. Oni se sa ulogama stope i srode, i čini se da ti likovi jedino tako smeju i mogu biti tumačeni. Dočarana je najstvarnija i najpotpunija umetnička svetkovina. To je umetnost, koju svi razumeju i svi joj se dive, sa neuporedivom podobnošću da sigurno i neposredno prodire u duše gledalaca. (Milena Kulić ,,Sakati Bili” u skatom svetu).

Studenti koji tumače uloge u ovoj predstavi kazuju čega je sakatost simbol iz njihovog ugla:

Za mene su sakati svi oni koji sakatost traže u drugima kako bi na trenutak skrenuli misli sa svojih nesavršenosti. – Nina Rukavina

Problem je u tome što su ljudi postali bezosećajni u odnosu na druge ljude, u odnosu na društvo, svet. Zaista je malo onih koji su spremni nesebično da pomognu, da saslušaju, razumeju. Jednom rečju, postali smo sakati! – Marko Vasiljević

Osakaćeni smo jer smo zaboravili da gledamo, a kamoli da vidimo. Zato što živimo surovom igrom i mislimo da je to jedini način da nešto uspemo. Hladni, zatvoreni, drčni, površni, materijalisti. – Sunčica Milanović

Naravno, nisu ovo jedine predstave koje Promena izvodi, ako bi se o svim uspjesima, saradnjama i predstavama kazivalo onda bi mogla da se ispiše čitava knjiga, a čemu onda pozorište? Zasigurno sve ispisane riječi o Promeni i predstavama u ovom tekstu, ali i  onima koje nisu pomenute, Promena može mnogo bolje da dočara svojim riječima, melodijom, oblikom, bojom i sl., a ovaj tekst? Ovo je samo mali uvod – skraćeni put, prečica koja vodi ravno do pozorišta Promene.

P.S.

Avaj! riječima nikad kraja, a u periodu od 20.02 – 26.02. ni predstavama, jer Promena slavi rođendan. Ako, ako – srećan i berićetan.

Napomena:

Izvori izjava studenata: Blic. rs

Izvori kritičkog oblika o predstavama i izjave studenata: KULT – časopis za kulturu i umetnost

Izvori fotografija: Miloš Čabrilo i Teodora Ivkov

The post Daske koje pozorište Promena znače appeared first on Portal Mladi.

Nije rođena samo da bi postojala. Rođena da mijenja sebe i svijet oko sebe. Kada se kaže Katalin Ladik ne postoji definicija kojom bi se iskazala, jer je Katalin Ladik ta koja podriva šablone, te se ne da smjestiti niti u jedan od njih. Čak i sva njena djelovanja teško je “strpati“ u granice grafema bilo kog jezika, jer njena djelovanja to nadilaze. Ali dobro, bar, treba  pokušati! Dok je uspijevamo vezati za tekst, grafičke oznake će otkucati : pozorišna i vizuelna umjetnica, performerka, književnica, pjesnikinja i jedna od prvih bodi – art umjetnica u nekadašnjoj Jugoslaviji. Valja požuriti, jer diskurs može lako da se pretvori u zaumni jezik, neartikulisane glasove… Dobro, dobro… manje priče više kucanja grafičkih znakova o Katalin Ladik, još mi samo fali da tekst ostane nedovršen. :O

Njena verbo – voko –vizuelna istraživanja: zvučni performansi, audio i vizuelni zapisi, tekstualni performansi tijela, književni rad, rad na polju alternativnog pozorišta priznati su na međunarodnom planu. Može se reći da je čitav njen život sinteza performansa kao što su javno skidanje, najavljivanje smrti ili slučajnih događaja. Svoj izraz predstavljala je širom svijeta po muzejima i galerijama, a  imala je veliki uticaj na umjetnike čitave bivše Jugoslavije, zatim, Mađarske, Češke i Slovačke. Ygnhmuj,lkjj.ljilolllgttgrrfdfghujijlč.č-ć-ćšpćšjjioolrfhklp… Tekst je već počeo da se osipa, treba brže kucati!

Performans i Katalin Ladik

Performativno izražavanje je, između ostalog, kod Ladikove nastalo na vlastitoj interpretaciji poezije, tako je prvu pjesničku zbirku Balada o srebrnom biciklu pratila ploča sa interpetacijom nekoliko pjesama u obliku vokopezije. Počeci performativnog izvođenja bili su uglavnom praćeni magnetofonom, a poslije su došli pokreti, rekviziti, svjetla, dekor i sl. Osim toga, njene performanse ne prati čvrsta narativna struktura, nego su izrazito fragmentarni sa obrisima nadrealističkih, dadaističkih motiva, elemntima folklora, erotskog itd. Svi simboli koje Ladikova koristi nisu samo labavi sistem nepoveznaih činilaca, već, naprotiv, elastična, mrežasta konstrukcija koju umjetnica prepušta gledaocima da je po svom nahođenju tumače tj. da interpretiraju ono što su vidijeli ili čuli ili da jednostavno odbiju to da učine, takođe, ostavlja im na volju. Međutim, u nekim izvođenjima se može naslutiti događajnost – performansi O, Fortuna ili Alisa kazuju o skitanju duše između dvije inkarnacije, ali ni tada se scena ne pretvara u nekakav fiktivni svijet, i dalje se osjeti iskidanost, apstraktnost unošenjem stihova u predstavu koji nisu u vezi sa osnovnim tokom performansa, te narušavaju percepciju narativa kod gledalaca.

Performansi su sastavljeni od niza simbola, te svi simboli i djelovanja Ladikove dobijaju osobine ritualnog izvođenja. Jedan takav je kada Ladikova viseći sa tavanice iza najlonskog paravana izvodi glasovne improvizacije uz vokopoeziju koja se čuje sa magnetofona da bi zatim nožem napravila otvore na najlonu koji je obuhvata poput plašta. Zatim navlači čarapu prvo na ruke a zatim na glavu, potom koristeći staklenu ploču i ogledalo izvodi niz grimasa. Performerka zatim ukrug pronosi oderanu kozju glavu držeći je visoko iznad sebe, a potom se poliva vinom. U performansu Mandora horizontalni dio prostora prekriven je bijelim materijalom i najlonom, sa lijeve strane visi kesa napunjena mlijekom, performerka nosi bijelu košulju i plavu periku. Tijelo je fiksirano za jednu tačku, a konopci koji vode na više strana pozornice onemogućuju kretanje. U prvom dijelu performansa ona kida sve konopce i oslobađa se. U drugom dijelu performansa oblači bijeli skafander, na glavi ima kacigu, a preko nje načale za ronjenje, na nogama su glomazne čizme, a na rukama gumene rukavice. Ovim izgledom Ladikova podsjeća na kosmonauta, te ponavlja postupak sa početka performansa –  kida konopac, te se oslobađa zemlje, ljudi i svijeta istražujući prazan prostor u svemiru. Zvučnu atmosferu potpomažu stihovi pjesama iz ciklusa Homo Galacticus.

Sasvim je legitimno da se čitalac sada zapita – brate, šta je ovo? – ili drugačije – koja je poenta njenih performansa? Šta se postiže nizom nejasnih djelovanja? Katalin Ladik izvođenjima ispituje granice tijela i jezika, otvara mogućnost svojim postupcima da i gledalac prekorači granice, barijere svakodnevnih uvreženih normi, razbija tabue i otvara mogućnosti uživanja u emocinoalnim i tjelesnim iskustvima koja su inače nedostižna, nedostupna. Zapravo svaki njen performans predstavlja medijatora sa zonom tabua pri čemu ga uvijek ruši. Katalin Ladik je izrazito avangradna, jer prekoračuje granice očekivanog, gledaoce dovodi do stanja iznenađenosti, začuđenosti, a umjetnost se dešava tačno tu, ispred njih, umjetnost koju proizvodi živo, ljudsko tijelo, živući glas i koji time ispituju svoje mogućnosti, slobode i ograničenja. Ladikova se buni protiv tjeskobe i otuđenosti, ide protiv ustaljenih formi u literaturi, građanskoj kulturi i umjetnosti uopšte.Važno je napomenufzhbgihklj,čghjfgklhčghfjgkhlhbjnkjlaaatwrutlh,jlčlččllč

Bitno: Katalin Ladik se otrgla od svih formi grafičkih oznaka jezika koji se koriste na Zemlji. Dalju komunikaciju nemoguće uspostavzzzzzzzzzzzzZZZZzzzzZzzZZZzZzZZzzzzzz

Piše: Kristina Topić

The post Katalin Ladik – verbalna poruka, slika i zvuk appeared first on Portal Mladi.

Da li su kanonski pisci živjeli kanonske živote? Možda je književna istorija “kriva“ za njihova kanonska određenja u stvaralštvu, a sve izvan je stvarnost koju je trebalo graditi. Apokrifni životi činili su kanonsku postojanje književnosti i još malo više – oni su stvarali prave ličnosti koje su danas gotovo svima poznate.

Tin Ujević, šeret i kavgadžija, ponajviše boem koji je slao telegrame na Mars, koji je svojim obešenjačkim ponašanjem bio atrakcija, koji je za sebe izjavio da je mrtav, a u trenucima života vrijeme je najviše provodio u kafani, kažu savremenici, a kaže i anegdota:

Tin s povezom preko očiju probava vina i pogađa koje je koje.
– Crno, preklanjska berba. Donijeli ste ga od Ginića.
– Sićevačko! Lanjsko. Troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka…
– Smederevsko, ovogodišnje, kaže kod treće probe, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu.
Donesu mu četvrtu čašu. Vodu. Proba. Mršti se. Još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora:
– Ovo nikada nisam pio!

Bilo je kafane, pića, boemstva i prije avangarde,  jer ništa novo pod suncem. Đura Jakšić pjesnik, slikar i obožavalac vina:

„Vina, Milo!“ — orilo se,
Dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila:
Tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.

Krčmarica Mila, stihovi o Mili, Devojka u plavom i slikar Đura Jakšić, sve upućeno jednoj čežnji, želji i nadanju. Ko je bila Mila? Ako poezija ne može da hrani, a ne može ni vazduh, premda oboje održavaju pjesnika u životu, možda je slikarstvo moglo, možda i nije, ali eto, bar je pokušalo. Jakšić dolazi u banatsku varoš sa nadom da će ga boje manastirskih fresaka i portreta bogatih održati u onom fizičkom životu, za duhovni nije mario, jer je Mila bila ta koja ga je razarala, a poezija ta koja ga je iznova gradila. Učmalost banatske sredine se liječila u kafani, sanjarijama o krčmarevoj kćerki Mili, koja je bila inspiracija za poeziju, za sliku Devojka u plavom. Samo to, i ništa više, jer se Mila udala za drugog, a pjesma Mila – tugaljiva, puna razočarenja sakrila se iza Jakšićevog pseudonima Teorin. Ostalo sve je priča o nesrećnoj ljubavi, utkano u nju malo mita ili legende o nedostižnoj(mrtvoj) dragoj.

Kakva su to vjerovanja nastala o Gogoljevoj smrti?

Budući da je patio od malarije i da je padao u duboku komu, pisac se bojao da ga ne zakopaju živog, pa je zato pisao svojim prijateljima: Amanet vam teški božji da se telo moje ne sahranjuje dok god se na njemu ne pokažu očigledni dokazi raspadanja.  Šta se zapravo desilo? Istina živi između izmišljenih kazivanja i zanimljive priče. Kada su 1931. godine prekopavali groblje na kojem je Gogolj bio sahranjen, daske njegovog kovčega bile su izgrebane. Legenda je ubijedila – pisac se probudio u grobu. Da je postojala ona uzrečica iz engleskog jezika saved by the bell možda danas Gogoljeva smrt ne bi živjela kao legendarna priča. Značenje uzrečice: ljudi u prošlosti koristili su lijekove za spavanje, budući da se previše uspavaju, nije se znalo da li su živi ili mrtvi, a pojam kome tada je bio nepoznat, pa kada su ih sahranjivali, za svaki slučaj stavljali su kanapčić u kovčeg povezan sa zvoncetom iznad groba, da bi ljudi mogli da pozvone u slučaju da se probude, dakle – saved by the bell.

Šta je ruski boem bez dvoboja?

Nič! Šta je Puškin sa povrijeđenom aristokratskom čašću? To se moralo ispraviti, životom ili smrću, bilo šta drugo nije dolazilo u obzir. Puškin nije birao smrt, ali mu je na kraju dvoboja ipak dopala, sa čašću ili bez nje. Na jednoj strani je stajao Puškin, a na drugoj D’Antes, jer, avaj, Puškin je branio ponos i ženinu sigurnost, jer  D’Antes je pokušao da je zavede. Budući da je suparnik prvi pucao, ranio je pisca u stomak. Spasa nije bilo, premda ga je Puškin povrijeđen okrznuo malo metkom. Dva dana kasnije nakon dvoboja Aleksandar Sergejevič Puškin je preminuo, a njegova djela su ostala spremna da pričaju o dvobojima glavnih likova svojih pripovijesti!

Zašto ne završiti ovaj tekst vinaverski – Vinaverom. Neka on bude  – Beskrajani, plavi krug. U njemu, zvezda. –  ovog teksta. Njegovih nekoliko riječi o Crnjanskom:

Bivši čovek.

Javljam prijateljima da sam u duhu svoje poezije prestao biti čovek i postao drvo. Sva pisma upućivati: Topčider, 7-ma bukva, levo.

Miloš Crnjanski,
bivši čovek.

The post Zanimljivosti iz života (smrti) poznatih pisaca appeared first on Portal Mladi.