Andrić kroz svoja djela virtuozno objedinjuje istoriju i mit, legende na osnovu kojih dajemo smisao i oblik svom postojanju. Smješten na nekoliko stotina metara od Mosta na Drini, sa kojim je neraskidivo povezan, Andrićgrad zajedno sa njim pripovjeda i dočarava ljudsku i društvenu panoramu proteklih vijekova.

Ukoliko se na putu za Crnu Goru, preporučujemo da posetite Kao sa razglednice: Durmitor

Ivo Andrić je sasvim izvjesno jedini pisac ikada koji je imao privilegiju da se u njegovo ime sagradi čitav jedan grad. Dijelovi njegovog, Nobelovom nagradom nagrađenog romana, ali i drugih djela, dobili su stvarni izgled u liku ovog grada.

Emir Kusturica, idejni tvorac Andrićgrada, imao je namjeru za dolazeće generacije stvoriti nešto što bi ličilo na srednjovjekovni grad, onako kako bi izgledao pod uticajem raznih epoha koje su se smjenjivale i preplitale, ali i kojih je falilo kroz istoriju na ovom području, od Vizantije, preko otomanskog perioda, pa sve do renesanse i klasicizma, bas onako kako je to radio Andrić u svojim djelima.

Ono čime ulice Andrićgrada posebno odišu jeste duh Mediterana, pokušaj da oživi jedan renesansni momenat kojeg je Bosna u velikoj mjeri ostala uskraćena. Kamene građevine, uske ulice, prostrani trgovi upravo su ono što Andrićgradu daje notu Mediterana.

Andrićgrad je svojevrsna defincija kulture i umjetnosti, mjesto čijim ulicama defiluju domaća, ali i strana najveća imena iz svijeta filma, muzike, književnosti i svih drugih kulturno-umjetničkih branši. Moglo bi se reći prava kulturno-umjetnička Meka. Treba napomenti i da ponovo radi bioskop. Multipleks „Dolly Bell“ u čijem sastavu se nalaze tri bioskopa, prikazuje filmove vodećih svjetskih kompanija, nezavisne i domaće produkcije.

Andrićgrad

Namjera profesora Kusturice bila je sačuvati istoriju od zaborava, dati joj život i otelotvoriti je u ulicama jednog grada. Kada krenete u obilazak, jedna od takvih koja piše istoriju je i ulica Mlade Bosne, koja je dobila ime po političko-revolucionarnom pokretu, čiji je član bio i sam Ivo Andrić. Borba za samostalnost i jedno odlučno „ne“ okupatoru, ujedinili su veliki broj ljudi, čije je herojstvo zaslužilo da se pamti i obilježava.

Nešto dalje, nalazi se Trg Nikole Tesle i tu nas dočekuje spomenik Ivi Andriću visok i ponosan, istovjetan onome na Andrićevom vencu u Beogradu. Kusturica se trudio da svaki dio grada ponese ime velikih i značajnih ljudi naše istorije, pa je tako glavni trg dobio ime baš po Nikoli Tesli.

U Andrićgradu se nalazi i Trg Petra II Petrovića Njegoša, a nedaleko odatle i njemu posvećen spomenik.
„Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“ – vodeći se ovim čuvenim Njegoševim riječima, Emir Kusturica želio je potvrditi neprolaznost veličina kakve su bili Andrić, Njegoš, Tesla i mnogi drugi čija su djela i rad ostali da žive i govore umjesto njih.

Kada su počinjali, radovi na izgradnji Andrićgrada svečano su pozdravljeni izvođenjem opere „Karmina Burana“ Karla Orfa, u izvođenju Beogradske filharmonije. „Karmina Burana“ predstavlja grandiozno djelo, svojevrsnu odu čovjeku, njegovom životu i svemu onome što je njegov sastavni dio, odu životnoj radosti i sreći. Andrićgrad zajedno sa Mostom na Drini upravo i sažima u sebi sve ove elemente ljudskog postojanja kroz vijekove.

„O srećo,
kao mjesec stalno se mijenjaš
uvek jačaš i bez sjaja, gnusan život sad nadvladaš
i onda blagost kao raskoš biraš,
oskudica, a i moć rastopi ih kao led.”

(dio prevoda O, Fortuna – Karmina Burana)

Emir Kusturica prišao je ozbiljno i savjesno izgradnji Andrićgrada, vješto čuvajući od zaborava jedan dio naše istorije. Andrićgrad, ovo “trajno čudo od kamena” ostaće da živi kao nešto što se stopilo sa sredinom i ljudima, nešto što će iz naraštaja u naraštaj pripovjedati, podsjećati i spajati. Kao što je i sam Andrić govorio “nema slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle”.

The post Andrićgrad – sinonim za kulturu i umjetnost appeared first on Portal Mladi.

Od glumaca koji su i tada pa sve do današnjih dana ostali popularni, poput Bred Pita i Suzan Sarandon, preko Aleka Boldvina, Šon Pena, pa sve do Džordža Klunija i mnogih drugih. Čini se da gotovo ne postoji niko ko radi u Holivudu, a da se nije pojavio u „Prijateljima“ bar jednom od 1994. do 2004.  godine.
Pred vama je nekolicina njih za koje ste vjerovatno potpuno zaboravili.

• Bred Pit

Najslavniji među svim gostima svakako je Bred Pit koji se pojavio u seriji dok je bio u braku sa Dženifer Aniston. Bio je na čelu „Mrzim Rejčel Grin“ klana u srednjoj školi.

• Čarli Šin

Pojavljuje se kao Fibina bivša ljubav i komadant mornarice, Rajan.

• Suzan Sarandon

Ima ulogu zvijezde u usponu, glumi u drami koja je Džoiju donijela slavu „Dani naših života“.

• Ris Viderspun

Glumi Rejčelinu razmaženu sestru koja uspjeva da naruši njihove dinamične odnose.

• Paul Rud

Imao je značajnu ulogu i zadržao se nešto duže u seriji kao Fibin treći muž.

• Džulija Roberts

Čendlerova drugarica iz djetinjstva koja se vraća u njegov život i glumi njegovu djevojku u jednoj epizodi.

• Žan Klod Van Dam

Zvijezda akcionih filmova, pojavljuje se glumeći sam sebe dok snima film u Njujorku.

• Šon Pen

Glumi vjerenika Fibine sestre blizankinje u nekoliko epizoda.

• Brus Vilis

Tokom Rosovog zabavljanja se studentkinjom pojavljuje se kao njen otac.

• Ben Stiler

Pojavljuje se kao Tommy, koji kratko glumi Rejčelinog dečka.

• Džordž Kluni

Zajedno sa Noah Wyle- om igra ljekara hitne pomoći.

• Alek Boldvin

Još jedan Fibin dečko.

• Kristin Dejvis

Šarlot iz „Seks i grada“ glumi Džoijevu djevojku.

• Kristina Eplgejt

Rejčelina sestra, kojoj treba pomoć nakon raskida sa dečkom.

The post Poznati glumci za koje ste zaboravili da su gostovali u seriji „Prijatelji“ appeared first on Portal Mladi.

Postoje neke vatre koje se nikada ne gase. Takve plamsaju u tradicijama naroda, bez obzira na imena zemalja u kojima ih se sada sjećamo. One žive i traju prenoseći se uporno s koljena na koljeno po davno utvrđenim obrascima i pravilima.

Pri jugoslovenskom tlu, ukrštali su se putevi i stranputice na kojima se vijekovima rušilo i gradilo, a kroz tunele milenijuma prolazile su kolone, gomile i pojedinci.  Neki od njih su taj tunel obasjavali svjetlošću stvaranja i iza sebe ostavljali neizbrisiva znamenja.

U epruveti vremena u svakoj bivšoj republici ponaosob, ostalo je ono što zovemo tradicijom, ono što je ostalo da sjeća na neke davne tragove vremena, onog i mnogo prije Jugoslavije.

Takva je korčulanska Moreška kao simbol borbe dobra i zla, Bokeljska mornarica kao stara bratovština pomoraca, Galičnička svadba karakteristična za Makedoniju, ptujski Kurenti kao simbol Slovenije, sarajevske kazandžije, prizrenski filigran i mnogo toga drugog.

Korčulanska Moreška

Moreška je tradicionalna igra Korčulana u kojoj se „dobro“ bori protiv „zla“. To je stilizovana renesansna igra u kojoj učestvuju plesači i igrom mačevima se sukobljavaju crni i bijeli kralj, boreći se za bijelu princezu – simbol slobode.

Igra je nastala u slavu bitke u kojoj su Korčulani pobijedili tursku silu 1571. godine, alžirskog potkralja i pirata Eulg-Alija. Odigrava se svake godine 27. jula pred katedralom sv. Marka. Ratnici u crnim nošnjama predstvaljaju tursku vojsku s vođom Osmanom, a bijeli su Korčulani, pobjednici nad Turcima. Oni oslobađaju robinju i slave pobjedu igrom u kojoj brza zamjena mjesta predstvalja vrhunac drevne priče u kojoj dobro uvijek nadjača zlo.

Kurenti

Kurent predstavlja upečatljivu srednjovjekovnu masku, karakterističnu za Ptujsko polje u Sloveniji i po narodnom vjerovanju nosi plodnost.

Kurenti bilo gdje da se nalaze na cesti ili u kući, neprekidno poskakuju, uvijaju tijelom lijevo desno da bi zvončići koji su sastavni dio maske što glasnije zvonili. Oni posjećuju kuće, a djeca ih najčešće dočekuju sa užasom bježeći i krijući se u  siguran kutak. Čak i psi i make bježe pred njihovim likom.

Kurenti ne čine nikavog zla. Najveća je sramota ako se kurentu skine kapa. Zato se od mogućih napadača brane naoštrenom ježevkom. U stara se vremena vodila prava bitka pri susretu kurenata iz dva sela. Ježevka bačena u vis bila je znak za sukob. Kurenti danas ne nose oružje, a do sukoba rijetko dolazi.

Kurentova kapa je u starim kućama svetinja. Nasleđuje je sin od oca. „Staviš je na glavu i osjetiš da si postao nešto drugo, pa moraš poskakivati.“ U naše doba, ovakva predanja blijede, ali ipak ostaje tradicija Kurenta i folklorizam u okviru Ptujskog karnevala koji se održava svake godine je kurentima nesumnjivo produžio život.

Galičnička svadba

Nastala je u selu Galičnik, koje su u 10. vijeku osnovali pastiri uz rijeku Galik. Nastanjeno je etničkom skupinom Mijaci, poznatom po čvrstoj rodovskoj organizaciji. Među njihovim obredima i ritualima najpoznatiji su svadbeni običaji.

Svadbe se u Galičniku održavaju na Petrovdan. Nisu samo svečanost za porodicu, već i za cijelo selo.

Svadba počinje vjeridbom. Nekada su roditelji sami određivali kime će oženiti sina ili za koga će udati ćerku. Najviše se vodilo računa o ugledu porodice i o imovinskom stanju. Momci su se zaručivali od osamnaeste do dvadeste, a djevojke od petnaeste do osamnaeste godine.

U kući mladoženje počinje ritual. Pripremaju se obredni hlebovi, čutura i barjak. Na barjaku stoje posebni znaci: zmaj, orao, zmija – totemska obilježja roda. Pred mladoženjinom kućom mlada se nekoliko puta pokloni prije no što će ući. Na glavu joj stavljaju nekoliko vijenaca da bi bila vječna.

1921. u Galičniku je održana 51 svadba u istom danu. Cijelo selo je odjekivalo od svirke koja se čula čak preko planinskih vijenaca u Albaniju.

Bokeljska mornarica

Nastala je mornarima u čast, Boki na ponos i traje vijekovima. Osnovana je početkom 9. vijeka za zaštitu pred gradom, odbranu kapija Kotora, imovine i života građana. U početku je stvorena slobode radi, a potom je postala škola pomorstva u kojoj se učilo iz života i iskustava iskusnih pomoraca. Zatim je postalo „plemenito tijelo“ koje je u svoje redove primalo ljude raznih zanimanja.Vodila je brigu o svom članstvu, o bolesnim pomorcima, onim koji su ostarili ili postali slabašni da bi vladali morem, čak i za one koji nemaju novca za ženidbu i svadbu.

Odlikovala se svojim divnim kolom i pjesmom, raskošnom odjećom, muzejskim oružjem. Najstarija je pomorska institucija na ovim prostorima. Okupator ju je, ma sa koje strane stizao, zabranjivao i rastjerivao, a sloboda ponovo sazivala i okupljala.

Sada je „Bokeljska mornarica“ kulturna institucija koja njeguje tradicije pomorstva i kulture, čuva folklor, od vojničke je prerasla u kulturnu instituciju. Danas u Kotoru dočekuje ugledne ljude i predaje im ključ drevnog grada.

Prizrenski filigran

Ostalo je mnogo toga vrijednog i drevnog u Prizrenu, što daje za pravo da se ovaj grad nazove simbolom ljepote i starine. Za dugim stolovima u povećim zgradama crvene fasade, sjede mladići i djevojke i vrijedno uče zanat koji je proslavio njihove pretke. To su budući majstori prizrenskog filigrana.

Srebrne žice, što su ih vukli i tanjili, namotavali na kalem i slali u Prizren topioničari Trepče, postaju ovde kitnjasti vezovi, strpljivo pletenih, uvijanih i spajanih tankih žica. Mašta vezana u srebrnoj žici ima beskrajno mnogo varijanti i samo jednu simetriju: sličnost. Ornamenti, figure, način rada i oblikovanja spadaju u vijekovnu tradiciju ovog kraja.

Prizrenski filigran stekao je slavu u svijetu. Na pliševima pariskih zlatara stoji ravnopravno uz burmanske zlatne ogrlice. Svaka srebrna nit govori nešto novo i maštovito. Svaka figura ima svoje ime, ali ta su imena laicima beznačajna. Ima ih nekoliko stotina, zato postoji škola, postoji zanat. Vremena se mijenjaju, ali zanat ostaje u bogatstvu ornamenata jedne originalne narodne umjetnosti.

Kazandžije

Kazandžija na turskom znači kotlar, po tome što su u prvo vrijeme pravili za vojsku kotlove, kazane. Međutim, vremenom će otići dalje, praveći mnogo drugih oblika posuđa za najširu, svakodnevnu upotrebu – džezve, ibrike, tepsije.

Kazandžiluk je uzana ulica stare sarajevske čaršije, u kojoj se gotovo dodiruju ivice krovova radnji što stoje jedna naspram druge. Odavde izviru treptavi otkucaji čekića po bakarnim pločama, koje su pretvarali u različite oblike i presvlačili kalajem, i sve dok se oni čuju, znak je da život teče.

Kazandžiluk je prolazio kroz sve nevolje koje je proživljavala čaršija. Osipajući se, ipak je uspio da sačuva svoj zanat u onom pravom obliku.

Ovo je ujedno i najstarija ulica sarajevske stare čaršije, što govori da je kazandžijski zanat među najstarijim koje su ovamo donijeli Turci.  Kazandžije su uvijek bili cijenjeni majstori, i u Sarajevu i Skoplju su imali svoje zasebne čaršije – kazandžiluke.

The post Trag zaborava: jugoslovenski običaji i tradicija appeared first on Portal Mladi.

Koliko puta ste morali kasno noću sami da se vratite kući, a nije vam baš bilo prijatno zbog toga?

Aplikacija, osmišljena od strane pet studenata Univerziteta u Mičigenu, ima rješenje. Omogućava vam da zatražite od prijatelja ili člana porodice da vam virtuelno pravi društvo i prati vaš povratak kući putem GPS- a na mapi.

Da bi to uradili, oni kojima ste poslali zahtjev ne moraju nužno da imaju instaliranu „Companion“ aplikaciju, koja je dostupna i na Android i na iOS platformi.

Omogućeno vam je da pošaljete više zahtjeva na različite brojeve telefona u slučaju da neko u tom momentu nije u mogućnosti da vam pomogne ili nema kod sebe mobilni telefon.

PROČITAJTE: NIKOLA TESLA – Zanimljivosti koje nećete pronaći na Vikipediji

One koje ste kontaktirali, potom dobijaju SMS poruku sa linkom koji će ih odvesti do web stranice sa interaktivnom mapom na kojoj se nalazite vi krećući se ka vašem odredištu. Ako se dogodi da skrenete sa puta, padnete, počnete da trčite ili budete gurnuti, aplikacija detektuje te nagle promjene pri pokretu i pita vas da li ste dobro.

Ako je sve u redu, klikom ćete to i potvrditi pri aplikaciji u periodu od 15 sekundi. Ako ne pristisnete dugme, Companion aplikacija pretvara telefon u lični alarm koji proizvodi glasne zvuke da bi uplašio eventualne razbojnike i nudi opciju da automatski pozovete policiju.

Ljudi van Mičigena mogu da koriste aplikaciju tako što će ukucati broj telefona zajedno sa državnim pozivnim brojem. U hitnim slučajevima, aplikacija će pozvati policiju ili uputiti poruku onima koje ste odabrali da vam prave društvo.

I muškarci i žene sa svih meridijana su oduševljeni aplikacijom. Mnogo roditelja širom svijeta je zainteresovano zbog bezbjednosti svoje djece, kao i mnogo onih koji bi na taj način da zaštite starije članove porodice da se ne bi izgubili.

Pored opcija za poziv policije i slanja obavještenja onima koje ste izabrali za „pratioce“, aplikacija nudi i „Osjećam se nervozno“ (I feel nervous) opciju, koja obavještava aplikaciju kada i gdje se osjećate nesigurno. Kreatori aplikacije kažu da su za samo nedelju dana korištenja, imali preko 500 incidenata gdje su se studenti na nekoliko univerzitetskih centara osjetili nelagodno. Plan je da se aplikacija poveže direktno sa policijom pri univerzitetima, kao i sa lokalnim policijskim stanicama i odgovornim za hitne slučajeve.

The post Companion – aplikacija koja vam omogućava da budete džentlmen iz fotelje appeared first on Portal Mladi.

Cilj ove, za naše područje nesvakidašnje humanitarne misije, bio je edukovati djecu u Mozambiku o oralnoj higijeni, o regulisanju navika u ishrani i sprovesti odgovarajući tretman po zadobijenom povjerenju djece uz potpis i saglasnot roditelja.

Prema podacima „Svjetske zdravstvene organizacije“, 88% tamošnjih mališana nikada u životu nije posjetilo stomatologa!

Pročitajte i ovaj intervju: Mladi naučnik: „Za uspeh se mora biti uporan i istrajan!“

Misija je obuhvatila tri geografske lokacije: Maputo, Matola i Matola Rio. Za vrijeme svog boravka tamo, Ljubomir je posjetio dvije osnovne škole (Djuba i Luz e Vida), dva sirotišta za djecu bez roditeljskog staranja i sigurnu kuću za djecu žrtve nasilja i trgovine djecom. Projekat je obuhvatio djecu uzrasta od 5-15 godina, a broj onih kojima je Ljubomir, zajedno sa svojim kolegama takođe studentima stomatologije iz Slovačke, Sudana, Njemačke, Izraela, nesebično pomagao dostigao je dvije hiljade.

Kako je izgledalo obući mantil humanosti i krenuti put Mozambika, za „Portal mladi“ govori Ljubomir Mićić.

Prije svega, beskrajne čestitke na odvažnosti i odluci da pomogneš onima kojima je pomoć najpotrebnija. Kako je izlgedalo odlučiti se na tako dalek put?

Sve je počelo tako što sam dobio informacije o ovom projektu, koji je ujedno prvi ovog tipa organizovan od strane IADS- a koja postoji od 1953. godine i okuplja preko 200 000 studenata stomatologije iz celog sveta, od eminentnih stručnjaka iz oblasti stomatologije na godišnjem sastanku ove asocijacije u februaru u Bratislavi. Na ličnu preporuku dr Migela Stanleya (privatni stomatolog fudbalera Cristiana Ronalda) i dr Darrena Weisa (direktor projekta u Mozambiku), koji su mi objasnili značaj ovog projekta, aplicirao sam i dobio priliku da vodim tim od 5 studenata iz celog sveta.

Većina nas negdje duboko u sebi ima strah od nepoznatog. Da li si se i ti suočio sa tim i šta je bila motivacija da strah ipak ne prevlada?

Straha nije bilo, nisam razmišljao o tome. Motivacija je bila želja da se pomogne ljudima u ovoj siromašnoj zemlji i volja za napretkom i sticanjem novih znanja i iskustava. Inicijalna kapisla bili su statistički podaci iz 2007. god (WHO), koji kažu da je u Mozambiku prisutan 1 stomatolog na 135 000 stanovnika. Prema nezvaničnim podacima iz 2016. koje sam dobio od nadležnih institucija, situacija je nešto bolja, ali i dalje alarmantna (1:105 000).

Ako znamo da gotovo polovina stanovništva u Mozambiku živi ispod granice siromaštva, kako izgleda jedan njihov prosječan dan? Koliko se razlikuje od onoga na šta smo mi navikli?

Mnogo se razlikuje. Životni uslovi su nezamislivi za većinu ljudi na našem podneblju. Osnovni životni uslovi kao što su voda, električna energija, hrana… ono o čemu većina nas i ne razmišlja, za ljude i decu u Mozambiku su jedina životna briga. Primera radi, nemaju ni mobilne telefone i moje pravljenje selfija sa njima je bila prava atrakcija i izazivalo je oduševljenje. Veoma su siromašna sredina, ali ipak sa dosta sreće. Njihova deca se igraju međusobno, svi zajedno, trče, skaču, pevaju, plešu, igaju. Kultura je specifična, zanimljiva činjenica je da su zene stub kuće, rade sve teške poslove u kući, brinu o deci, dok muskarci vreme provode u lokalnim barovima. Vrlo retko se može videti skladan par kako šeta ulicama, uglavnom su to grupe samo muškaraca ili zene i deca.
Ekonomska situacija je stvarno loša, zaista zive sa 1 dolarom dnevno. Najniža plata je oko 2000, 3000 metikala to je oko 40-50 dolara.

Tamo si proveo gotovo mjesec dana. Kako su izgledali tvoji dani?

Jedan dan u Mozambiku pocinje u 5, pola 6 ujutro. Doručak i pokret jer škola počinje vec od 7. Problem je sto moramo da krenemo u 6 jer je saobracaj izuzetno gust i sam podatak da nam treba 45,50 min da predjemo 10km dovoljno govori. Putevi su u losem stanju. Edukacija i program u skoli obično traju do 4, 5h poslepodne. Nakon toga se vraćamo u bazu, rucak,odmor, priprema za naredni dan, sumiranje utisaka. Obično svako od nas jedno veče priprema neku večeru i priča lepe stvari o zemlji iz koje dolazi i na taj nacin pokusava da je predstavi u što boljem svetlu.

Znaju li ljudi iz Mozambika odakle si ti to došao, imaju li predstavu gdje je ta daleka Srbija? Kako su te mališani prihvatili?

Ljudi iz Mozambika nemaju uopšte predstavu gde je Srbija, ali posle ove posete jedan broj njih je saznao, neki čak i izrazili želju da posete našu zemlju. Mališani su nas zaista lepo prihvatili. Svaki susret sa njima je upečatljiv, poseban na svoj nacin, čak su i deca iz sirotišta napravila iznenađenje za nas. Na samom ulazu sačekali su nas sa cvećem i natpisima na engleskom za svakog ponaosob – dobrodošao i naša imena. Posle su nam pripremili program tradicionalnih igara i plesova koje smo i mi posle pokušali da reprodukujemo.

Pročitajte i ovaj intervju: Karlos nam otkriva zašto stranci vole Srbiju

Primjetna je i neupitna ljubav koja stoji iza tvog poziva i svega onoga što radiš. Da li si mogao da zamisliš sebe na humanitarnoj misiji u Mozambiku kada si tek počeo da studiriraš?

Iskren da budem, nisam. Mogao sam da zamislim sebe u nekim drugim humanitarnim aktivnostima, ali toliko daleko nisam pretpostavljao da cu ići.

Na koji način si obezbijedio sredstva za jedan ovakav, svakako poštovanja vrijedan, poduhvat?

Većinu sredstava za učešće na međunarodnim događajima obezbeđujem uz pomoć roditelja ili studentskih stipendija. Nadam da ce se za buduće projekte pojaviti ljudi koji ce razumeti moju ideju i pomoći u skladu sa svojim mogućnostima.

Šta je sledeće? Imaš li u planu da se ponovo angažuješ na sličnim projektima?

Naredne godine preda mnom su izazovi i u drugim zemljama sveta kao što su Zanzibar, Tanzanija, Panama, Dominikanska Republika, Ruanda, ali i svakako organizovanje volonterskih aktivnosti sličnog tipa u Srbiji.
Sledeći je Zanzibar od 21-31 marta 2017. „Dentist the world“ je taj koji organizuje čitav projekat. Ekipu će pored mene činiti Bruno Valić, stomatolog iz Beča i Danijel Domić, budući mladi doktor koji takođe završava studije u Beču. Plan je da obuhvatimo 3000 ljudi kojima bismo pomagali zajedno sa još 15 ljudi u timu (9 je već potvrdilo učešće).
Planiramo da im poklonimo stomatološku stolicu, materijale, namernice za život. Ovim putem bismo pozvali sve ljude koji žele da se priključe projektu da to i urade, dobrodošli su da pomognu na način na koji misle da je najbolji.
Mi idemo na mesta gde nema stomatologije, pomažemo ljudima kojima je pomoć i vise nego potrebna, izlazimo iz svakodnevne zone komfora i pomeramo granice stomatologije.

I za kraj, šta je to što su te naučili afrički mališani, a što možda nisi učio iz knjiga na fakultetu?

Mnogo toga. Veliki utisak na mene je ostavila njihova iskrena emocija i zahvalnost. Takođe njihova vera i nada za boljim životom, bez obzira na uslove u kojima se nalaze. Kad ste suoceni sa takvim načinom zivota po povratku u svakodnevnicu pocnete da gledate drugim očima na zivot. Iz ovog iskustva sam naucio da uvek moze jos i uvek treba ici napred, usavršavati se, boriti se iz dana u dan koračati ka vrhu.

Mnogo hvala Ljubomiru što je govorio za naš portal.

Lijepo je znati da među nama ima ovakvih ljudi nesebičnih, punog srca i još ljepše kada mladi imaju priliku da uče od mladih, a i oni nešto stariji, što da ne.

The post Ljubomir Mićić – stomatolog ogrnut mantilom humanosti appeared first on Portal Mladi.