Trag zaborava: jugoslovenski običaji i tradicija

Bivša Jugoslavija bila je zemlja koja je ostavila mnoga bogatstva, kako prirodna tako i kulturna, u amanet svojim zemljama naslednicama. Putujući kartom nekadašnje zemlje, nailazimo na različita, manje poznata nasljeđa. Običaji i tradicija koji datiraju još od davnina karakteristični su za svaku državu.

jugoslovenski običaji i tradicija
Korčulanska moreška (foto: richedwardsimagery.wordpress.com )

Postoje neke vatre koje se nikada ne gase. Takve plamsaju u tradicijama naroda, bez obzira na imena zemalja u kojima ih se sada sjećamo. One žive i traju prenoseći se uporno s koljena na koljeno po davno utvrđenim obrascima i pravilima.

Pri jugoslovenskom tlu, ukrštali su se putevi i stranputice na kojima se vijekovima rušilo i gradilo, a kroz tunele milenijuma prolazile su kolone, gomile i pojedinci.  Neki od njih su taj tunel obasjavali svjetlošću stvaranja i iza sebe ostavljali neizbrisiva znamenja.

U epruveti vremena u svakoj bivšoj republici ponaosob, ostalo je ono što zovemo tradicijom, ono što je ostalo da sjeća na neke davne tragove vremena, onog i mnogo prije Jugoslavije.

Takva je korčulanska Moreška kao simbol borbe dobra i zla, Bokeljska mornarica kao stara bratovština pomoraca, Galičnička svadba karakteristična za Makedoniju, ptujski Kurenti kao simbol Slovenije, sarajevske kazandžije, prizrenski filigran i mnogo toga drugog.

 

Korčulanska Moreška

Moreška je tradicionalna igra Korčulana u kojoj se „dobro“ bori protiv „zla“. To je stilizovana renesansna igra u kojoj učestvuju plesači i igrom mačevima se sukobljavaju crni i bijeli kralj, boreći se za bijelu princezu – simbol slobode.

Igra je nastala u slavu bitke u kojoj su Korčulani pobijedili tursku silu 1571. godine, alžirskog potkralja i pirata Eulg-Alija. Odigrava se svake godine 27. jula pred katedralom sv. Marka. Ratnici u crnim nošnjama predstvaljaju tursku vojsku s vođom Osmanom, a bijeli su Korčulani, pobjednici nad Turcima. Oni oslobađaju robinju i slave pobjedu igrom u kojoj brza zamjena mjesta predstvalja vrhunac drevne priče u kojoj dobro uvijek nadjača zlo.

Kurenti

Kurent predstavlja upečatljivu srednjovjekovnu masku, karakterističnu za Ptujsko polje u Sloveniji i po narodnom vjerovanju nosi plodnost.

Kurenti bilo gdje da se nalaze na cesti ili u kući, neprekidno poskakuju, uvijaju tijelom lijevo desno da bi zvončići koji su sastavni dio maske što glasnije zvonili. Oni posjećuju kuće, a djeca ih najčešće dočekuju sa užasom bježeći i krijući se u  siguran kutak. Čak i psi i make bježe pred njihovim likom.

jugoslovenski običaji i tradicija
Kurenti (foto: Wikipedia)

Kurenti ne čine nikavog zla. Najveća je sramota ako se kurentu skine kapa. Zato se od mogućih napadača brane naoštrenom ježevkom. U stara se vremena vodila prava bitka pri susretu kurenata iz dva sela. Ježevka bačena u vis bila je znak za sukob. Kurenti danas ne nose oružje, a do sukoba rijetko dolazi.

Kurentova kapa je u starim kućama svetinja. Nasleđuje je sin od oca. “Staviš je na glavu i osjetiš da si postao nešto drugo, pa moraš poskakivati.” U naše doba, ovakva predanja blijede, ali ipak ostaje tradicija Kurenta i folklorizam u okviru Ptujskog karnevala koji se održava svake godine je kurentima nesumnjivo produžio život.

 

Galičnička svadba

Nastala je u selu Galičnik, koje su u 10. vijeku osnovali pastiri uz rijeku Galik. Nastanjeno je etničkom skupinom Mijaci, poznatom po čvrstoj rodovskoj organizaciji. Među njihovim obredima i ritualima najpoznatiji su svadbeni običaji.

Svadbe se u Galičniku održavaju na Petrovdan. Nisu samo svečanost za porodicu, već i za cijelo selo.

Svadba počinje vjeridbom. Nekada su roditelji sami određivali kime će oženiti sina ili za koga će udati ćerku. Najviše se vodilo računa o ugledu porodice i o imovinskom stanju. Momci su se zaručivali od osamnaeste do dvadeste, a djevojke od petnaeste do osamnaeste godine.

jugoslovenski običaji i tradicija
Galičnička svadba (foto: flickr)

U kući mladoženje počinje ritual. Pripremaju se obredni hlebovi, čutura i barjak. Na barjaku stoje posebni znaci: zmaj, orao, zmija – totemska obilježja roda. Pred mladoženjinom kućom mlada se nekoliko puta pokloni prije no što će ući. Na glavu joj stavljaju nekoliko vijenaca da bi bila vječna.

1921. u Galičniku je održana 51 svadba u istom danu. Cijelo selo je odjekivalo od svirke koja se čula čak preko planinskih vijenaca u Albaniju.

 

Bokeljska mornarica

Nastala je mornarima u čast, Boki na ponos i traje vijekovima. Osnovana je početkom 9. vijeka za zaštitu pred gradom, odbranu kapija Kotora, imovine i života građana. U početku je stvorena slobode radi, a potom je postala škola pomorstva u kojoj se učilo iz života i iskustava iskusnih pomoraca. Zatim je postalo „plemenito tijelo“ koje je u svoje redove primalo ljude raznih zanimanja.Vodila je brigu o svom članstvu, o bolesnim pomorcima, onim koji su ostarili ili postali slabašni da bi vladali morem, čak i za one koji nemaju novca za ženidbu i svadbu.

jugoslovenski običaji i tradicija
Bokeljska mornarica (foto: Boka news)

Odlikovala se svojim divnim kolom i pjesmom, raskošnom odjećom, muzejskim oružjem. Najstarija je pomorska institucija na ovim prostorima. Okupator ju je, ma sa koje strane stizao, zabranjivao i rastjerivao, a sloboda ponovo sazivala i okupljala.

Sada je „Bokeljska mornarica“ kulturna institucija koja njeguje tradicije pomorstva i kulture, čuva folklor, od vojničke je prerasla u kulturnu instituciju. Danas u Kotoru dočekuje ugledne ljude i predaje im ključ drevnog grada.

 

Prizrenski filigran

Ostalo je mnogo toga vrijednog i drevnog u Prizrenu, što daje za pravo da se ovaj grad nazove simbolom ljepote i starine. Za dugim stolovima u povećim zgradama crvene fasade, sjede mladići i djevojke i vrijedno uče zanat koji je proslavio njihove pretke. To su budući majstori prizrenskog filigrana.

Srebrne žice, što su ih vukli i tanjili, namotavali na kalem i slali u Prizren topioničari Trepče, postaju ovde kitnjasti vezovi, strpljivo pletenih, uvijanih i spajanih tankih žica. Mašta vezana u srebrnoj žici ima beskrajno mnogo varijanti i samo jednu simetriju: sličnost. Ornamenti, figure, način rada i oblikovanja spadaju u vijekovnu tradiciju ovog kraja.

jugoslovenski običaji i tradicija
Prizrenski filigran (foto: Sandzak press)

Prizrenski filigran stekao je slavu u svijetu. Na pliševima pariskih zlatara stoji ravnopravno uz burmanske zlatne ogrlice. Svaka srebrna nit govori nešto novo i maštovito. Svaka figura ima svoje ime, ali ta su imena laicima beznačajna. Ima ih nekoliko stotina, zato postoji škola, postoji zanat. Vremena se mijenjaju, ali zanat ostaje u bogatstvu ornamenata jedne originalne narodne umjetnosti.

 

Kazandžije

Kazandžija na turskom znači kotlar, po tome što su u prvo vrijeme pravili za vojsku kotlove, kazane. Međutim, vremenom će otići dalje, praveći mnogo drugih oblika posuđa za najširu, svakodnevnu upotrebu – džezve, ibrike, tepsije.

jugoslovenski običaji i tradicija
Kazandžiluk (foto: B portal)

Kazandžiluk je uzana ulica stare sarajevske čaršije, u kojoj se gotovo dodiruju ivice krovova radnji što stoje jedna naspram druge. Odavde izviru treptavi otkucaji čekića po bakarnim pločama, koje su pretvarali u različite oblike i presvlačili kalajem, i sve dok se oni čuju, znak je da život teče.

Kazandžiluk je prolazio kroz sve nevolje koje je proživljavala čaršija. Osipajući se, ipak je uspio da sačuva svoj zanat u onom pravom obliku.

Ovo je ujedno i najstarija ulica sarajevske stare čaršije, što govori da je kazandžijski zanat među najstarijim koje su ovamo donijeli Turci.  Kazandžije su uvijek bili cijenjeni majstori, i u Sarajevu i Skoplju su imali svoje zasebne čaršije – kazandžiluke.

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here