KOJI JE TVOJ (GOVORNI) TIP?

-A, ti si iz Niš! Gotovo da ne postoji Nišlija kome doskočica da je iz Niš nije dozlogrdila. Kako ljudi nose i prenose dijalekte i govorne tipove? Kako su shvaćeni van svojih govornih područja? Da li se jezik udaljenih krajeva Srbije sve manje razlikuje?

Govor svakog pojedinca deo je njegovog identiteta. Kao što nosimo u sebi određene stavove, karakter i crte ličnosti, tako je i govor nešto što nas usko definiše.

Književni jezik

Književni jezik je tvorevina prilagođena narodu, i nastao na osnovu narodnih govora. U osnovi srpskog književnog jezika su šumadijsko-vojvođanski i istočnohercegovački govori. Pored njih, razlikujemo još tri govorna tipa koja nisu ušla u osnovicu književnog jezika: kosovsko-resavski, zetsko-južnosandžački i prizrensko-timočki. Svi oni pripadaju štokavskom dijalektu.

Gradska priča

Usled velikih migracija stanovništva, pre svega raseljavanja omladine, u Beogradu, Novom Sadu i ostalim naseljenijim gradovima javlja se šarolikost govornih tipova. Recimo da se nadomak nekog studentskog doma sretnu Beograđanin i Piroćanac, dijalog bi mogao biti ovakav:

  • Će mi pomogneš sas torbe, živ ti majka!
  • Važi, brate. Odakle dolaziš?
  • Iz Pirot. Kad dolazi sledeći autobus?
  • Za sat vremena.
  • Lele! Ne laž!
  • Keve mi!

Ako se u to umeša i neki Lala, moguće je da će „čuvenom Piroćancu“ da ukaže na opasnost od lopova:

  • Gari, pričuvaj novčanik, da ne ostaneš brez njega.

Ima li diskriminacije?

Ponekad postoje predrasude vezane za govornike područja čiji govori nisu ušli u osnovicu književnog jezika. Često se govor Novosađana tumači kao „simpatičano razvlačenje“, dok se govori južnijih krajeva smatraju primitivnim i udaljenim od kulture. Ono što najpre „upada u uho“ je različiti akcenatski sistem. Šumadijsko-vojvođanski govori imaju četiri akcenta, a južniji govori dva ili tri. Postoji i značajna razlika u morfološkim osobinama. Bez obzira na to što su neki govorni tipovi po svojim karakteristikama bliži književnom govoru, važno je naglasiti da nijedan dijalekat sam po sebi nije nepravilan.

Raznolikost govora

Za ilustraciju govornih tipova mogu poslužiti sledeći živopisni primeri:

  • Deaca iz Kiekiende pevadu. (šumadijsko-vojvođanski)
  • On im ne šćedni ispričati. (istočnohercegovački)
  • Ja ve poznavam. (kosovsko-resavski)
  • Za djece uzo hljeba. (zetsko-južnosandžački)
  • Ne pcuj čkolu! (prizrensko-timočki)        

    TIP
    Dijalektološka karta

Zajednički život književnog jezika i dijalekata

Usled učestale i intenzivne izloženosti medijskom jeziku, dijalekti štokavskog tipa se sve više približavaju književnom jeziku i razlike postaju manje. S druge strane, kako se stanovništvo poslednjih decenija slivalo u Beograd sa različitih strana, nestalo je ono što se nazivalo Beogradski stil, govor građanskog Beograda koji su razvili beogradski književnici i književni kritičari s početka 20. veka.

Književni jezik treba poznavati i poštovati, naročito u javnom izražavanju, ali i onda kad određena situacija to zahteva. Isto toliko je važno negovati govore različitih krajeva naše zemlje jer se na taj način jezik dopunjava kao najveći kulturni stub koji nas povezuje kako sa prošlošću, tako i sa budućnošću.

PODELI

6 KOMENTARA

  1. Meni je jedan Zajecarac otvorio oci recenicom “ne napinji me”. Ja ne mogu da nadjem zamenu za to “napinji”, a da u potpunosti opise taj osecaj kad te neko stvarno napinje.

    • Pošto je preneseno značenje, verovatno je hteo da kaže „ne zamaraj me” (ili „ne smaraj me”). Osim ako nije kontekst takav da je neka šala bila upućena na njegov račun, pa je mislio „ne zafrkavaj me”.

  2. Zanimljiv tekst, ali imam jednu zamerku. Naime, “književni” jezik je jezik književnosti, dakle njime se služe pisci i pesnici te su im dozvoljena odstupanja radi izražavanja slobode. Ovde se radi o standardnom a ne književnom jeziku. 🙂

    Dakle u pojedinim delovima teksta, valjalo bi ispraviti književni u standardni, citiram:
    “U osnovi srpskog KNJIŽEVNOG jezika su šumadijsko-vojvođanski i istočnohercegovački govori. Pored njih, razlikujemo još tri govorna tipa koja nisu ušla u osnovicu KNJIŽEVNOG jezika: kosovsko-resavski, zetsko-južnosandžački i prizrensko-timočki. Svi oni pripadaju štokavskom dijalektu.”
    Svaka čast za zanimljiv tekst i ilustracije, samo napred. 😀

    • Hvala Vam na podršci. Hvala i na sugestiji. 🙂 To je reakcija koju želimo da izazovemo kako bi se diskutovalo. Kao lingvista slažem se sa Vama. Međutim, pošto je tekst pisan i čitaocima koji nisu iz naše struke, smatrala sam da bih tu distinkciju mogla da ukinem radi razumljivosti, jer je nema ni u nekim priručnicima opštijeg tipa. Stručno gledano, termin koji predlažete jeste precizniji.

  3. Jako zanimljiv tekst. Da li mislite da je moguce pribliziti nase dijalekte? I kako, na koje nacine? Ja sam vremenom shvatio da je mnogo manji problem sam akcenat a mnogo veci gramatika. Tacnije morfologija i izvrnuto gradjenje recenica nas sa istoka i jugoistoka Srbije.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here