Mali ljudi – veliki borci: deca bez roditeljskog staranja

Želeći da zavirimo u svet drugara koji detinjstvo provode u domu za decu bez roditeljskog staranja i saznamo više o njihovim željama, nadanjima kao i izazovima sa kojima se susreću tokom odrastanja, rešili smo da posetimo dom “Drinka Pavlović”.

Dom "Drinka Pavlović"

“Dobar dan, koga tražite?”, radoznalo me upita dečak na ulazu, ne skidajući osmeh sa lica. Vodi me do zgrade, pridržava vrata, upućuje na kancelariju i pozdravlja sa istim onim širokim, pomalo stidljivim osmehom sa kojim me je i dočekao. Kako je samo fin i kako lepe manire ima!

Dom za decu i mlade bez roditeljskog staranja “Drinka Pavlović” nalazi se na Senjaku, u blizini Beogradskog sajma. Reč je o domu otvorenog tipa u čijem okrilju svoje detinjstvo trenutno provodi četrdeset i četvoro dece starije od 7 godina. Školujući se u lokalnoj zajednici, deca stiču drugare koji žive u porodici i iskustva koja će ih osnažiti i olakšati proces osamostaljivanja i pripreme za svet odraslih. Ono na šta su zaposleni naročito ponosni jeste činjenica da u domu “Drinka Pavlović” stasava i jedan student, a nadaju se da će ubuduće indeksa biti još više.

Prvog dana dolaska u dom počinje priprema za njegovo napuštanje.

Jedan od najvećih izazova predstavlja samostalno snalaženje u zajednici, bez institucionalne podrške. Ušuškani u toplinu doma “Drinka Pavlović”, okruženi posvećenim zaposlenima i vršnjacima sa sličnim iskustvima, deca provode svoje detinjstvo i rane dane mladosti. U domu su im pruženi smeštaj i briga sve dok se ne omogući adekvatan porodični ambijent, ili dok ne završe proces obrazovanja, a najduže do navršene 26. godine života. Tada se otiskuju u svet odraslih ispunjen izazovima, sličnim onima sa kojima se i mi susrećemo prilikom upisa na fakultet i napuštanja porodičnog doma. Razumevanje i podrška se ističu kao ključni, pri čemu pored egzistencijalne podrške i pronalaženja radnog okruženja u kome će svaki, sada već odrasli stanovnik doma graditi svoju karijeru, veoma je važna i reč, savet, neko ko će uvek biti tu da razgovara, sasluša i usmeri mlade.

Iz razgovora sa Bojanom Vukovićem, mladim stručnjakom sa velikim iskustvom iz oblasti socijalnog rada, uviđam da su zaposleni veoma pažljivi, brižni i posvećeni svakom detetu. Predani radnici doma nastoje da njihovo detinjstvo učine što bezbrižnijim, radosnijim i ispunjenijim, težeći da institucionalno okruženje što više podseća na porodično. Pored školskih aktivnosti, neguju se i vannastavne i rekreacija, te deca idu na treninge, izlete, prisustvuju priredbama… Integracija u društvo važan je segment pripreme dece bez roditeljskog staranja za svet odraslih i njihov samostalan život po napuštanju doma. Veštine koje zaposleni nastoje da kod njih razviju su raznolike – od učenja kako da uključe veš mašinu, skuvaju jelo i drugih veština neophodnih za osnovno snalaženje, do onih tananih, socijalnih i veština komunikacije koje će biti ključne u stvaranju prijateljskih veza i odnosa sa ljudima, kako u svakodnevnici tako i poslovnom okruženju. 

Razumevanje potreba, želja i maštanja svakog deteta, nastojanje da se izgradi njihovo samopouzdanje, vera u sebe ali i druge ljude koji ih okružuju nešto je čemu se posvećuje velika pažnja. Iskustva sa kojima dolaze u dom neretko su traumatična i stoga je važno strpljenje i istrajnost. Zaposleni su svesni da je za promene potrebno vreme, te da se ne mogu ostvariti „preko noći“.  Ono što karakteriše svakog malog čoveka koji stasava u domu jesu hrabrost i velika snaga. Oni su pravi borci od kojih možemo mnogo naučiti. 

Pričanje o izazovima malih ljudi, a velikih boraca – dece koja svoje detinjstvo provode u institucionalnom okruženju, predstavlja okidač za zainteresovanost mladih o ovoj važnoj i osetljivoj društvenoj temi. Mnogi od nas koji nisu imali prilike da se druže sa vršnjacima koji odrastaju van porodice, ne znaju mnogo o njihovom naizgled drugačijem svetu. Upoznajući ih shvatamo da imamo iste želje, nadanja, potrebe, slične planove za budućnost… Veliki broj nas voleo bi da sazna više i pomogne,  pri čemu nas nedovoljna informisanost sputava.

bez roditeljskog staranja

 

Na koji način možemo pomoći?

Donirajmo – Ukoliko imaš garderobu koja je nova ili nođena ali lepo očuvana, spakuj je i donesi. Ono čega uvek manjka jesu stvari koje će hladne zimske dane učiniti makar malo toplijim – rukavice, šalovi, kape, čizme. Tu su i kozmetika, ona kupka neodoljivog mirisa, veš, školski pribor… Ukoliko imate nekih nedoumica, uvek možete kontaktirati dom “Drinka Pavlović” i konsultovati se sa zaposlenima.

Volontirajmo – U domu “Drinka Pavlović” organizuju se radionice i sekcije, na kojima deca razvijaju različite veštine poput kulinarskih i frizerskih, izražavaju svoju kreativnost, druže se i razmenjuju iskustva sa vršnjacima. Možeš osmisliti i neku novu temu i podučiti ih nečemu u čemu si vešt, bilo da je reč o pravljenju origamija, crtanju ili sviranju perkusija. Ono što je takođe veoma značajno jeste pružanje pomoći prilikom učenja, rađenja domaćih zadataka, odvođenja na trening, ili u školu. Njihove potrebe su raznolike, te su mogućnosti za angažovanje brojne.

Ukoliko želiš da volontiraš, možeš kontaktirati dom i otići na razgovor gde će u skladu sa njihovim trenutnim potrebama, tvojim mogućnostima i vremenom koje možeš posvetiti, pronaći način na koji možeš doprineti. Važno je istaći da volontiranjem ne samo da ćeš pomoći, već i mnogo naučiti. Reč je o dvosmernom davanju – razmeni reči, iskustava, veština, znanja. Druženje i rad sa decom i mladima bez roditeljskog staranja uči nas o hrabrosti i istrajnosti, neretko menjajući naše poglede na svet. Ono što je važno jeste odgovoran odnos prema angažovanju i svest da se deca, naročito iz osetljivih grupa poput ove, brzo vezuju za ljude. Upravo zato je značajan razgovor sa psihologom u domu, kako bi se pronašao pravi način na koji svaka pojedinačna individua može doprineti.

I sama deca i mladi koji odrastaju u domu svesni su značaja koji davanje ima  i jedva čekaju da se pruži prilika da pomognu. Da li si znao da su punoletni stanovnici doma „Drinka Pavlović“ svojevremeno značajno doprineli zajednici kada su našu zemlju zadesile poplave?

Ulaženjem među zidove doma za decu bez roditeljskog staranja spoznajemo da su oni baš poput nas – sa istim željama, nadanjima, potrebama, sličnim planovima za budućnost. Njihova snaga i borbenost, usled teškoća sa kojima su se susretali kao mali, nešto je što inspiriše i podstiče na razmišljanje. Mali ljudi, a veliki borci. 🙂

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here