„Iako nije bio ni bučan niti nametljiv, postao je za čitavu Jugoslaviju ipak najčujniji poetski zvuk koji dopire iz njenog središta, iz grada iz čijeg je imena, nekim zaista lepim i simboličnim slučajem izvedeno i samo pesnikovo ime: Sarajlić“, zapisuje Stevan Raičković za svog vršnjaka, pesnika koji se u posleratnom pesničkom talasu, kom i sam Raičković pripada, na poseban način izdvaja obitavajući u našem zajedničkom vremenu, za razliku od mnogih koji se na poetskom planu zavlače u prostore intime.
Izet Sarajlić biografija
Izet Sarajlić rođen je u Doboju 1930. godine, kao dete prolazi kroz Drugi svjetski rat, a potom nastanivši se sa porodicom u Sarajevo, već po okončanju rata počinje da bilježi svoje prve pjesme, što će neumorno raditi do svoje smrti. Iza njega ostaje obimno delo, zbirke njegove poezije i proze bivaju prevođene na više stranih jezika i višestruko nagrađivane.
Izet Sarajlić poezija
Sam pjesnik kao da čitav svoj vijek izdaje samo kraće autobiografske biltene. Svjetski putnik zaljubljen u geografske predjele kroz koje je koračao upija samo ono životno neophodno da bi o njima progovorio na svoj način, čini se lako:
„Gledao sam kako promiču žene,
sadašnje i buduće,
pejzaži
i telegrafski stubovi
video sam kako se bezglasno smenjuju dan i noć…“
Svojom poezijom vodi dijalog sa svojim savremenicima, znanim i neznanim, sa mrtvim pjesnicima, književnim junacima, istorijskim ličnostima, kroz svoj šeretski vođen epistolarni stih, posve drugačiji način dijaloga sa pesnicima od onog spiritualnog Miljkovićevog.
„I vi ste voleli epistole
Takvoga hajde igde više nađi
Bajrona sve manje čitaju i škole
A i vi ste sa svakom godinom sve mlađi
Kod vas jurite li u pesmi za Anom
Ili se sećate svog crnog pretka
Sve je tako sveže ko da je pisano
Prošloga petka.“
(Aleksandru Puškinu)
Izet Sarajlić pesme
Iako na mahove poezijom provejava narcisoidna nit, ona je ipak redovno presjecana dovoljnom dozom samoironije.
Kroz dva osnovna motivska ciklusa u svom opusu (patriotsko opredjeljenje i prijateljstvo koje izjednačava sa ljubavlju) Sarajlić se na karikaturalan način poigrava, pa pjeva i o patriotizmu Eskima:
„Lako je biti patriota
u tako antologijski lepoj zemlji kao što je Jugoslavija
u tako bogatoj kao Provansa
u Rusiji čiji je svaki trg opevao poneki Ljermontov
Ono čemu se divim
to je patriotizam Eskima“,
ali Sarajlić i ozbiljno progovara patriotizmom mladića, slaveći mrtve drugove u svojoj antologijskoj pjesmi:
„Večeras ćemo za njih voljeti
Bilo ih je 28
Bilo ih je pethiljada 28
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
Sad bi bili očevi
Sad ih više nema…
…A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.”
Izet Sarajlić pesnik
Čak i ako kroz stihove provejava određena gorčina, ona je uzrokovana trenom. On ostaje u ulozi mladića čitav svoj poetski vijek. Apokaliptične pejzaže I kosmičke studeni mijenja činjenicama iz samog života, zaokupljen humanističkim osjećanjem.
Kako je govorio Milan Bogdanović, Sarajlić za razliku od drugih pjesnika svog vremena ne silazi svojim stihovima u katakombe, već naprotiv iz tih katakombi izbija na ravan gdje se sve vidi golim okom.
Svoju slobodu pjevanja, lišenu bilo koje metričke stege, pjesnik izražava I kroz vrstu stiha. Kroz vezani ali I slobodni stih Sarajlić otkriva svoje uzore viđene u poeziji, pre svega Rusa (Blok, Majakovski, Pasternak).
Glas mu je melanholičan, forma na ivici proze. Pod uticajem Rusa koristi I nedovršene rime (pljušte-pušten, uradim-buradi) kojima prvi među našim pjesnicima kroji prostor za svoju poetsku slobodu.
I pored svih stranstvovanja, Sarajlić se iznova vraća Sarajevu u kom nije rođen ali koji smatra za rodni, I posebnu motivsku celinu posvećuje ovom gradu.
„Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.”
Kiko Sarajlić traži ulicu za svoje ime, šeta grobljem i raduje se jer ne mora da hoda ni za jednom povorkom, pita se koga će sutra voziti taksisti ali i kako će Sarajevo bez njega. Pjeva o ljubavi prema Evi, svojoj generaciji, mlađem Sarajliću, veliča požrtvovanost žene jednog pjesnika, smije se književnim kritičarima koji ne znaju da je na njega najveći uticaj izvršila jedna apsolventkinja germanistike, apeluje da ne žure u pjesnike mladići, ali na kraju ipak najljepše riječi posvećuje jednoj Tamari:
„Tamara se još rodila nije
Još ne zna za Joneska, za Beketa
Ali tu su svi Durmitori, koje će jednom obići, sve
Venecije
Svi Napulji, sve Ljubljane sveta…
…Tamara se još rodila nije.
Još ne zna za Dostojevskog, za Flobera.
Njoj niko ne može da zakaže sastanak u ovu noć dok
Kiša lije
Uporno kao kod Prevera…“
o kojoj iznova pjeva kako s cuclom u ustima posmatra ovaj veliki ali da li I najsavršeniji svijet I želi “da svi oćevi pređu u pjesnike.”
