Mali broj pozorišta u gradu i njihova zatvorenost prema mladim umetnicima stanje je sa kojim se najčešće susreću pozorišni umetnici nakon završenog fakulteta. Grupa mladih ljudi u Osijeku je rešila da se izbori za svoje mesto tako što će osnovati pozorište koje će u isto vreme biti i profesionalno i koje će se svojom pristupačnošću razlikovati od ostalih. Sa osnivačem kazališta “Institucija” i asistentom glume na Akademiji umjetnosti u Osijeku, Domagojem Mrkonjićem, razgovarali smo na festivalu Nakultiviši se u Beogradu.
Kako ste uspeli da vaše pozorište zvanično registrujete?
To je zapravo bilo jednostavno. Da bi kazalište bilo priznato sa pravne strane, potrebno je da imate statut, par stotina kuna, puno volje i dovoljno sluha za dalje razgovore. Imali smoi par divnih ljudi u tom procesu komunikacije koji su nas vrlo jasno uputili šta treba da uradimo pri osnivanju umjetničke organizacije u takvom sustavu poreza.
Koliko ljudi sačinjava vašu umetničku organizaciju?
U organizacijskom smislu nas je samo trojica. To je dovoljno, jer je po našem zakonu za umjetničku organizaciju dovoljno dva čovjeka koji imaju završen neki umjetnički fakultet ili neki papir kojim se potvrđuje da su oni umjetnici ili članovi nekog umjetničkog društva. A kako mi nismo zaposleni u nekom kazalištu, nije došlo do sukoba interesa. Mogu reći da je, što se toga tiče, vrlo jednostavno bilo osnovati ovakvu organizaciju, ali da postaneš relevantno kazalište – tu počinju zadaci…
Kada kažeš da je bilo lako pokreuti takvu priču, da li znaš još neke primere u regionu ili ste se vi jedini upustili u tako nešto?
Ne, ne, ne, krenulo ih je dosta. U Hrvatskoj se to događa jer prostora u ansamblima, kao vjerojatno i u Srbiji i celoj regiji, nema za mlade ljude. Od pedeset ljudi koji završe studije, samo par nađu posao u nekom ansamblu, i onda nastaje potreba da se osnuju kazališne družine, pa i kazališta i umjetničke organizacije, pitanje je kakav cilj imate. Nama je cilj umrežiti riznicu mladih ljudi i neke njihove promotivne materijale za recenzentni rad nekad u budućnosti.
Vi tek sad počinjete sa prvom predstavom?
Da, zapravo smo prvu predstavu radili kada je jedan kolega napravio svoju umjetničku organizaciju, Teatar to go, i to je bila neformalna koprodukcija. Sad idemo baš u prvu našu produkciju, koja će biti saradnja Osijeka i Novog Sada.
Spomenuo si Novi Sad, koliko težite toj otvorenosti ka regionu i koliko je ona neophodna za mlada umetnička udruženja?
U svakom slučaju, ona je poželjna. Otvorenost je, općenito, dobra stvar za umjetnost, bez predrasuda i sa željom za stjecanjem novih iskustava. To je neka moja generalna postavka – nemoj imat predrasude. Osijek konkretno, sa Novim Sadom želi surađivati zbog toga što je on kanditat za Europsku prestonicu kulture 2021. godine. Lokalna samouprava je dala potporu, jako lijepa suradnja je krenula. Redatelj Dušan Mamula i ja smo bili na satancima sa ljudima iz lolalne samouprave, kao i sa dekanicom Umjetničke akademije. Svi potiču taj čin. Želja postoji.
Pročitajte kako je protekao regionalni festival Nakultiviši se
Kada osmišljavate takve projekte, da li se malo pribojavate upliva politike u kulturu?
Nisam prorok, ali po nekom logičkom sistemu, uvijek će neko nečemu prigovorit i uvijek će biti ovih ili onih. Ali ovaj naš projekt je o temi koja je problem svima – odljev mozgova. Na političkoj sceni svi to spominju kao problem kojim će se baviti, a zapravo su to predizborna obećanja. Mi se predstavom želimo baviti time što ih motivira za odlazak. Meni je ta tema posebno važna jer je cijela moja ekipa iz kraja živi danas u Irskoj. Ja sad kada dođem u naš lokalni kafić, jedini sam ostao od stare ekipe. Takvi problemi muče cijelu regiju.
Šta misliš o tom sukobu koji često pokušava da se napravi između nacionalne i regionalne kulture? Kako mladi da nađu neko rešenje u takvim trvenjima?
Svakako da se umreže istomišljenici kao na primer mi koji volimo dokumentarni teatar, dramski teatar, fizički teatar, zavisno od ukusa. Bitno je da pronađeš, pogotovo na ovakvim manifestacijama, sebi slične, jer slični sustavi tako i funkcionišu, od pamtiveka. Sad je pitanje hoćemo li imati dovoljno snage da uspostavimo i održimo neku komunikaciju koja će nadići to. Sa druge strane, taj jedan manjak komunikacije spram vladajuće, regionalne ili lokalne samouprave se uvek može premostiti jednim „Pa dobro, nije nas briga“. Ne treba insistirati na nečemu ako nema sluha. Ne postoji dovoljno empatije, koja je svima nama potrebna, pa ako je dobivamo ovo neće biti kolektivna žalopojka jer se iovako žalimo na iste stvari, hajde onda da napravimo svoje pa biće teško u početku sigurno, ali će nam lakše biti ako radimo zajedno.
Ti si stalno sa studentima i mladom populacijom koja se žali što za njih nema dovoljno prilika. Da li primećuješ sada, kada im je pružena šansa da nešto urade, neki pomak u njihovom razmišljanju?
Kako ko, neko je navikao na to da kuka. Moj stav je da je najbitnije napraviti dobar sadržaj, realizirati dobru ideju, ideje najčešće same nađu svoj put. Naš plan je da nemamo ansambl, nego da imamo Menu. Da mladi ljudi nisu oni za koje niko nije čuo, no kad nam dođe neki redatelj može ih sve pozvat na razgovor, a ako oni nisu u mogućnosti , mi razvijamo projekt viralnog registra kao protfolio svima koji su dio ekipe.
Pošto ti dolaziš iz jedne manje sredine u Hrvatskoj, a kako u manjim sredinama ljudi vole da upiru prstom u veće gradove i da se žale kako je njima teže da uspostave neki kulturni koncept nego drugima, da li misliš da je ta kuknjava opravdana ili pak treba krenuti od sebe a ne od opšte kritike?
Kuknjava je svakako razumljiva, jer kao kada imaš neko društvo i jedan je zapostavljen zbog toga što najdalje živi, njega i manje zovete van. Ali, ako kukamo bez nekih rezultata, onda insistiranje na tom kukanju nije produktivno. Treba da pođemo od nas samih, da vidimo gdje smo, što smo, ko smo. I onda – okej, nismo centar! A onda je na nama hoćemo li kukat što nismo centar ili ćemo iskoristit tu našu necentričnost kao jednu vrstu slobode koju imamo. Kao što kažu i naši profesori da time što smo Osijek daje nam prostora da od ovoga napravimo najbolju periferiju ikad. To neka nam bude cilj, a ne da postanemo novi centar. To ne postoji.
Autori: Jovana Nikolić, Pavle Živković
