Nade Srbije o muzici (intervju)

Postoji li išta lepše u životu nego kad otkriješ svoju strast? Uživati u hobiju, stvarati, kreirati. Možda i živeti od toga. Rad se očekuje svakako. Osećaj slobode, doprinos umetnosti, prilika za upoznavanje novih ljudi, putovanja i sticanje novih iskustava. Baš o iskustvima u muzičkim vodama, sa nama su svoje priče podelili: Dimitrije (Third Gallery, Piknik), Miodrag (Elsewhere Shine, Still Graved i SinophiA) i Petar (Monoltih).

Kako bi opisao mladu scenu u Srbiji danas

Dimitrije: Jednom rečju – Wow . Toliko različitih stvari za poslušati, toliko mladih, a već odličnih bendova i pojedinaca. Da se stvarno zapitaš, pa gde su svi oni i gde mogu da ih čujem?Nažalost, retko koji od mlađih bendova sam do sada uspeo da čujem uživo, jer ili su se prethodno raspali, ili jednostavno ne mogu da pronađu način da krenu dalje iz svojih gradova.
O raznolikosti i kvalitetu bi stvarno moglo dugo da se polemiše, tako da ću samo reći da sam stvarno ponosan na to, šta naša mala zemlja ima da ponudi, i to kako se dobro newcomer-i snalaze u ovom naprednom tehnološkom svetu.
Miodrag: Vrlo jednostavno – kao ogromnu. Bendova je mnogo, međutim, našu scenu generalno bije ogroman maler, jer retko koji bend „ispliva preko“, da tako kažem. Imamo bendove kao što su Forever Storm, Claymore, Sangre Eterna, Obscured, Paimonia… (nažalost, neki više ne postoje, kao npr. Khargash, Dark Dawn, Aheront…) koji nisu ništa manje kvalitetni nego bendovi iz nekih drugih zemalja, a definitivno zavređuju veću medijsku pažnju i veći publicitet. Ima bendova, svira se, snima se… Samo to treba izgurati do kraja.

Petar: Kao obećavajuću. U skorije vreme sam uspeo da naiđem na nekoliko sastava koji bi mogli poslužiti kao primer, što iz slučajnog čeprkanja po internetu, što iz svirkama i festivalima širom zemlje. Kažem nekoliko, jer mnogo više sam video bendova koji imaju i staž, i repertoar, i veštinu, ali nemaju kreativnosti. Većina materijala im je jedan veliki mediokritet, dok pojedini zaista ulažu više energije svog umetničkog bića i to se može primetiti. E sad, šta ta mlada scena može da uradi sa sobom, koliko njih iz nje može isplivati iz dubina pod radarom do nekih poznatijih struja, to je na njima da dokažu.

Koliko odricanja je potrebno da bi se bavio muzikom, iako je to velika strast?

Dimitrije: Koliko iskreno sebe posvetiš muzici, toliko će ti ona i vratiti. Mislim da nije stvar nekog posebnog odricanja, već samo određivanja prioriteta. Teško je danas reći kada je neko amater, a kada profesionalac u muzici, ali ono što se bez sumnje prepoznaje, jeste da li je neko stvarno dao sebe u to što radi, ili samo koristi muziku kao izgovor za svoje neke frustracije.
Ako recimo odlučiš da je tebi muzika prioritet (što jeste vrlo teško) i da je to što voliš i želiš da radiš, ne verujem da tu dolazi do nekog posebnog odricanja, osim odricanja od očekivanja drugih, sa čime se svi jednako suočavamo.

Dokle god se na muziku gleda kroz njenu izvornu lepotu spoznavanja sebe i sopstvenog duhovnog izražavanja, daće ti valjda toliko snage, da bar probaš da se suočiš i sa nekim ostalim stvarima. Teško ili lako, onaj ko stvarno ceni umetnost muzike, neće joj se opirati niti je iskorišćavati.

Petar: Zavisi šta se pod „bavljenjem muzikom“ podrazumeva. Baviti se u punom smislu, nazvati sebe muzičarem, zahteva mnogo – puno strpljenja, živaca, vremena, energije, ideja, razmišljanja, stvaranja… treba uklopiti druge obaveze, ljude, tegliti opremu, ulagati u opremu, zarađivati za nju, boriti se… a znate već kako to ide. Kao i svaka prava profesija kojoj se kao prioritetu posvetiš. Ali onda to i nije odricanje, zar ne? Lično, nemam nikakve gubitke. Gledam na to kao hobi. Ne smatram sebe pravim muzičarem, ne u tom smislu. Kad imam vremena – sviram, kad imam više vremena – snimam. To je barem moja strast. Stvaranje. Muzika se tu samo zadesila kao medijum kojim preferiram da se izražavam.

Miodrag: Ne mogu da kažem generalno koliko odricanja treba, ali svako se snađe na svoj način. Iz mog iskustva, dosta odricanja je potrebno, pogotovo ako se nalazite u poziciji kao ja da ste u dva ili više bendova, pritom ako su neki od njih (ili svi) u drugom gradu, pa onda tu treba i veća svota novca za putovanje, probe, snimanje, klopu i ostalo… Mada sve zavisi od individualca do individualca.

Da li od muzike može da se živi u Srbiji?
Miodrag:
Može, pod uslovom da potpišete za City Records i svirate nešto tipa Amadeus Bend, Tropico, Lexington i slično (smeh), svirate svako veče po splavovima i prepunim diskotekama itd. Od muzike kojom se ja bavim, jako teško. Bendovi koji sviraju rock/metal, kad rade svirke, obično se trude da budu isplaćeni makar toliko da ostanu „na nuli“ što bi se reklo, znači pokriće prevoza, eventualno klope i još nečega. Retko da ćete naći neki lokal koji će platiti domaći (naglašavam – AUTORSKI) metal bend sa više od 150-200e. J Ali avaj, neke to sprečava da rade dalje, neki ne odustaju jer se nadaju boljim uslovima i boljim mestima za sviranje i posećenijim svirkama. Za sada se samo od tezgi živi, nažalost…

Dimitrije: Uzimajući u obzir da je celokupno stanje u zemlji takvo kakvo jeste, i to da ne postoji muzička industrija koja bi pružila neku ozbiljnu priču bendovima na alternativnoj sceni, moj odgovor bi bio – Ne! Pritom mislim na autorske bendove i pojedince.
Naravno, postoje izdavačke kuće, organizacije i pojedinci koji se trude da naprave pomake i stvore neki čvrst oslonac za sebe, ali i za bendove pod svojim pokroviteljstvom, to je, nažalost, jako daleko od nekog nivoa, koji bi mogao obema stranama da zadovolji tek egzistencijalne potrebe, a ne nešto više.

Svakako, najbitniji faktor jeste sama publika. Ako nemaš publiku, nemaš ništa. Oni su ti, koji kupuju diskove i merch, dolaze na koncerte, prate tebe i tvoj rad. Oni su ti koji te svojom moralnom i finansijskom podrškom, afirmišu i motivišu da dalje, bolje i kvalitetnije radiš na svojoj muzici, nezavisno od bilo kog žanra. Dakle, obostrana odgovornost i poštovanje, na relaciji stvaralac – slušalac, MORA da postoji, da bi se krenulo u neku dalju priču!

Ovo je nažalost tema koja je prilično složena i nezgodna, ali činjenica je da i u stvaralačkom radu, ljudi žele da žive lepo i udobno od svog doprinosa.

Dakle, konkretno, Srbija i autorski bendovi u ovom trenutku – ne baš dobar oslonac za „živeti od“.Mada, tehnički, svi znamo kako može da se živi od sviranja. Ali ovde pričamo o umetnosti i negovanju borbe za sopstvene vrednosti.

Petar: Svakako, ako nemaš problem da sviraš šta i kako ti neko drugi nalaže. A misliš od autorske? Paaaa, nije nemoguće, ali je svakako potrebno i mnogo sreće pored svega.

Kada se osvrneš na početak vaše karijere, šta se sve promenilo

Miodrag: Promenilo se dosta toga, pre svega, mi smo kao muzičari dosta „zreliji“ nego pre… S obzirom da ja sa svojim matičnim bendom sviram već dve i po godine, promenilo se mnogo toga, od raznih mesta za sviranje, pa do posećenosti svirke i bahatosti današnje publike koja neće da podrži bend tako što će radije štekati pišljivih 150-200 dinara za bombu piva i sedeti ispred kluba, nego dati za upad ili eventualno neki disk koji bend prodaje i time podržati isti taj bend. Nije više kao što je bilo do pre dve – tri godine, ljudi su molili za svirke bukvalno. A sad je potpuno drugačija situacija.

Petar: Imamo dva izdanja više nego kada smo počeli

Dimitrije: Prvo i najbitnije, odrastanje u svakom smislu te reči. Kada je Third Gallery počeo sa radom, bili smo tek deca koja samo hoće da sviraju probe kad završe sa školom. Dakle, nevinost, prijateljstvo, sviranje radi sviranja, posmatranje okoline i uzora, neosporiva ljubav i bezbrižnost, ali i prva razočarenja, poniženja, strahovi, gubici i rastajanja. Sve zajedno, avantura.
Stvari se menjaju i kada počneš da shvataš da si bitan deo neke priče koja ti posle svega mnogo znači, i kada shvatiš da si na bilo koji način opstao u moru punom riba. Tu su došli red, rad i disciplina, odgovornost i borba za napredak.

Kada sam ušao u Piknik, suočio sam se sa veličinama po prvi put. Velike bine, velika publika, velika priča! Tu je bilo još prevazilaženja nekih barijera u glavi, ali evo Gos’n Bandar i njegov rad koji sada traje već dve decenije, i dalje se daleko čuju. Veliki i iskren čovek!
Lično, i dalje svakodnevno učim, jer sam mlad, ali iz dosadašnjeg iskustva, mogu ti reći, da se najveće promene ogledaju u ljudima.
Stvari i uslovi iz okoline su nešto što je konstantno podložno promenama i čemu se prilagođavaš ovako ili onako, ali ljudi su ti koji su ti najbitniji nosioci promena u celoj „bend“ priči. U jednom trenutku, svi i sve postaje deo tebe, nema bežanja!

Šta vas inspiriše, motiviše i tera da radite dalje?

Petar: Strpljenje. Znanje da će neka pesma, kad-tad biti baš ono što sam i hteo. Nemamo nikakvu obavezu prema bilo kome da se žurimo. A i s obzirom da je ovo još uvek na nivou projekta, kreativnost nije ograničena na to šta imaš na bini. Tako možemo da stvaramo u beskraj, i po opsegu zvuka a i vremena.

Dimitrije: Iskreno nas na sviranje najviše, i dan danas, motiviše muzika. Bilo o kojem bendu da je reč, svi najviše uživamo u toj lepoti za uho, grlo i bas! Ono što stvarno najviše želimo, je da stalno vidimo pomake u našem kreativnom i zajedničkom radu, tako da se ljubav ni malo nije izgubila vremenom. 🙂
Ono što nas dodatno tera da radimo dalje je želja za promenom ovog trenutnog nam stanja na sceni. Malo ko ide na svirke, još ređe se kupuju ostale stvari u ponudi bendova, klubovi veliki, a prazni, nezainteresovanost većine za nekim zajedničkim promenama. Pritom se traži maksimalan kvalitet od bendova, jeftina cuga i ulaz, publika koja mora da te voli kao da si sledeći Mesija svog žanra…skromnost na sve strane u svakom slučaju.
Jeste bez veze malo da tako pričam, i meni je, ali ako pustimo da sve polako teče ovako, živećemo u zemlji, gde na kraju niko neće reći da je radio bilo šta pogrešno, da je deo kulture sam od sebe nestao i da se sve dešava protiv naše volje i mimo „realnih očekivanja“ .

Uprkos ovim negativnim stranama, optimizma ne manjka i siguran sam da idu bolja vremena! Mi ćemo činiti sve što je u našoj materijalnoj i nematerijalnoj moći se borimo za ovo što radimo na realan i zdrav način, i najiskrenije se nadam da ćemo istrajati svi toliko da osetimo te promene na bolje! J

Miodrag: Mene lično inspiriše mnogo toga, najviše ljudi koji podržavaju moj hobi kao nešto u čemu sam se skroz pronašao i nešto što mi sasvim solidno ide. Inspirišu me tih „dvoje-troje“ ljudi koji dođu na našu svirku i pevaju pesme. I to dvoje-troje su dokaz da ne radimo ništa za džabe.

Kako bi opisao samu organizaciju svirki, izdavanja, distribucije i prodaje albuma?

Petar: U organizacije nastupa klubova i festivala ne zalazim, zbog pomenutih razloga. Neke su okej, neke nisu. Zavisi koliko ljudi znaš i kakve ljude znaš. Svakako ne bih ni prilazio onima koji se bave nekim većim dešavanjima. Nemam šta da tražim u društvu ljudi koji dovode već godinama za redom iste bendove na ista mesta, a trebalo je da ljudi okačeinstrumente još davno. Izdavanje i slično zavisi izdavača. Mi imamo dogovore sa nekim ljudima koji još uvek stoje, i za sada nam odgovara ta saradnja.

Miodrag: Imam par prijatelja koji su večni borci za metal, da tako kažem (smeh). Rade ono što retko ko danas radi: kupuju disk, posećuju što više svirki, kupuju raznu vrstu merch-a za koju sam bend pukne dosta para da obezbedi, pa posle dele džabe kad vide da ne mogu da prodaju… Što se tiče izdavanja i uopšte izdavača kod nas, kao i distribucije, to zaista ne bih da komentarišem jer ćete mi cenzurisati više od 70% odgovora na ovo pitanje. J Čast izuzecima, naravno. Pohvalio bih bendove koji izdaju isključivo za strane izdavačke kuće. A što se tiče organizovanja svirki, najviše bih pohvalio promotersku kuću „Zlabog Promotions“ koja nam je pružila dosta prilika da zasviramo sa nekim većim imenima svetske metal scene. Takođe organizuju i „srpski metal festival“ u Beogradskom Domu Omladine sredinom sledećeg meseca, a sav prihod od ulaza i prodatog merch-a ide u pomoć ljudima koji su pretrpeli neverovatnu štetu tokom skorašnjih katastrofalnih poplava koje su zadesile naš narod. Definitivno nam treba mnogo više ljudi kao što su ljudi u timu „Zlabog Promotions-a“

Dimitrije: Svim ovdašnjim organizatorima, izdavačima i distributerima, svaka čast.

Pomenuo sam da je to daleko od tog nekog svetskog nivoa, ali baš zato, umetnost opstanka i borbe naših izdavača je stvarno zavidna stvar, pogotovo nakon eksplozije interneta i piraterije. Siguran sam da bi sa većim sredstvima i pravim feedback-om države i drugih aktera iz okoline, ti ljudi bili izvanredni i veoma uspešni u svojim oblastima poslovanja. Teško je, ali na muci se poznaju junaci.

Kvalitetnih bendova je sada već ogroman broj u Srbiji, i svi bi želeli da izdaju, učestvuju u nekoj bitnoj priči i prodaju diskove, a do toga se teško dolazi!
Na tom polju je stvarno pohvalno ono što je relativno mlada izdavačka kuća „Miner“ uspela da izvede, od afirmisanja i izdavanja albuma bendova, do organizacije festivala putem kojih ti isti bendovi dobijaju priliku da se čuje za njih i van njihovih matičnih gradova!
Evo baš skoro sam se prvi put ozbiljnije i ja dotakao organizacije neke manifestacije, odnosno jednog humanitarnog metal festivala u Novom Sadu, i mogu ti reći da ni malo nije lako spremiti dešavanje takvog tipa, kada znaš da ni sebi ne možeš da garantuješ toliko stvari, a ne javnosti, jer si ograničen mnoštvom faktora na koje jednostavno ne možeš da utičeš.

Da li je internet dobra ili loša stvar?

Dimitrije: Pa, tu smo gde jesmo. Lično smatram da bilo kakvo odbijanje od suočavanja sa tom pojavom, nema nekog smisla, a opet vrlo je teško naći pravo mesto na istoj.

Bendovi mogu sada brže, lakše i jeftinije da snimaju i „kače“ svoj materijal, gde svi mogu da ga vide kroz par klikova. Ali samim tim, kako ljudi u par klikova dolaze do jednog benda, u par klikova nastavljaju instant ka drugom bendu. Svakako efikasan način da izbaciš svoje delo tamo negde, ali neophodno je da zadržiš slušaoce, što je išlo mnogo suptilnije i elegantnije sa pločama, kasetama i diskovima.

Miodrag: Zavisi. Za promociju benda i bendovog materijala, može da posluži kao sjajna odskočna daska. MySpace je nekad za to bio sjajan, danas je to Facebook. Za komunikaciju među bendovima, takođe. Ne mogu da kažem ništa protiv torenata i sličnih download portala, jer ih i sam koristim, nažalost, zbog manjka finansija da kupim nešto od merch-a. Ali uglavnom, za neki početak, internet je sasvim super stvar za promovisanje sopstvenog materijala. Samo treba znati kako ga iskoristiti. J

Petar: Zamisli prvo da sebe smatraš nekim veoma andergraund likom. Ono, baš, hipsteri ti nisu ravni. Mrziš mejnstrim. Mrziš dvestadvojku, Exit, gitarijadu, televizijske kanale… Slušaš bendove koji su takvi crossoveri… neke čak nemaš pojma kako se izgovaraju! Svu svoju muziku nalaziš na nekim levim turskim piratskim sajtovima jer NE POSTOJI drugi način da dođeš do toga. A zaista je fenomenalna muzika u pitanju, nisi pozer! E sad, zamisli da nemaš internet. A ako pričamo o onoj uobičajenoj, piraterija i tako to… Pa, cenim da svako ko zaista voli ono što sluša, taj će svakako kupiti album.

Možeš li nam reći kako vidiš budućnost svog benda?

Dimitrije: Vidim nas žive, zdrave, lepe i nasmejane!
Ostalo ne bih mnogo prognozirao, osim toga da ćemo svirati, raditi i boriti se dok imamo snage i volje! Sve će drugo doći samo od sebe. J

Petar: Više albuma. Možda i neki lajv.

Miodrag: Ne mogu da dam neki specifičan odgovor, jer je situacija takva da nas svašta danas-sutra može zadesiti. Ali onoliko koliko se mi trudimo, zalažemo, vrednujemo to što radimo, želimo da to sve uspe… to je pokazatelj dokle ćemo dogurati u bližoj ili dalekoj budućnosti. Od nas zavisi da li će to biti svetla ili tamna budućnost.

Autorka: Tamara Maksimović

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here