Istorija pozorišta u Srbiji

Ne može se precizno utvrditi kada je pozorišna umetnost počela da se baštini u srpskoj kulturi, jer i sam pojam pozorišta je dosta fluidan. Emanuel Kozačinski, ruski učitelj koji je došao da pomogne u opismenjavanju srpskog stanovništva na prostoru Austrijskog carstva, režirao je prvu  predstavu „Traedokomediju” u Sremskim Karlovcima 1734. godine. To je bila školska predstava, ali svoje prave začetke pozorišna umetnost je dobila radom Joakima Vujića, čovekom koji važi za oca srpskog teatra.

Prvo pozorište u Srbiji

On je priredio prvu građansku pozorišnu predstavu „Kreštalica“, Augusta Kocebua, izvedenu 1813. godine u Pešti. O velikim Vujićevim sposobnostima ukazuje i to da je on bio osnivač, direktor, dramaturg, reditelj, prevodilac, adapter dramskih dela i glavni glumac Knjaževsko-srpskog teatara osnovanog u Kragujevcu 1835. godine. To je bio prvi srpski stalni teatar.

Već 1835. godine prikazao je pet premijera, i to sledećih dramskih dela: Fernando i Jarika, La Pejruz, Bedni stihotvorac, Begunac i Šnajderski kalfa. Odlaskom Miloša i Vujić je morao da napusti Srbiju. Putovao je po Moldaviji, bio je i u Odesi, a u jednom ruskom manastiru sređivao je opis ovih svojih putovanja. Poslednje godine života je proveo u Beogradu, živeći u oskudici i nemaštini.

Prvo pozorište u Beogradu osnovali su 1841. Jovan Sterija Popović i Atanasije Nikolić. Pozorište je poznato kao Teatar na Đumruku i može se smatrati da je to bilo prvo pozorište sa profesionalnim glumcima. Predstave su se izvodile u magacinu carinarnice, na prostoru današnje Savamale.

To mesto je predstavljalo granicu sa Austrougarskim carstvom. Naravno, kako to već biva kod nas – što kultura stvori to politika uništi. Pozorište je trajalo samo godinu dana: zbog bune kojom je skinut Mihailo Obrenović sa vlasti, a koju je podigao Toma Vučić Perišić pozorište je ugašeno. Zašto? Mihailo Obrenović je bio čest gost pozorišta.

Narodno pozorište

U zimu 1867/68, u Beogradu je gostovalo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Oni su izveli 64 predstave u kafanama Kod Krune i Kod engleske kraljice, a kao čest gost je opet bio (vraćen ponovo na vlast) Mihailo Obrenović. Videvši neadekvatne uslove u kojima se predstave održavaju, glasno je prokomentarisao „Sazidaću ja vama teatar za sebe, pa ćete biti sasvim zadovoljni“. To je bila istorijska odluka za srpsko pozorište.

Knez i Državni savet određuju prostor na kojem će graditi pozorište. To je bio bivši turski plac kod Stambol kapije, mesto na kojem i danas stoji Narodno pozorište. Nesrećni Mihailo Obrenović nije dočekao početak gradnje pozorišta – ubijen je u atentatu 3. juna 1868, a kamen temeljac je položio knez Milan. Prema projektu Aleksandra Bugarskog, izgradnja pozorišta je završena 1869. Godine, a prva predstava, Posmrtna slava kneza Mihaila,  izvedena je 30. oktobra iste godine.

Od izgradnje, zgrada je prošla kroz više rekonstrukcija: 1870., 1919. – 1922., 1965. i, konačno, 1986. – 1989. godine. Najznačajnije rekonstrukcije su one iz 1922. i 1989. godine. Pozorište je posle nemačkog bombardovanja 1941. godine pretrpelo velika oštećenja.

Osnivač modernog pozorišta u Srbiji

Kratko vreme (1900.-1902.) upravnik Narodnog pozorišta bio je i Branislav Nušić. On je modernizovao koncept srpskog pozorišta, unevši prvi pojam savremenog producentskog pozorišta. Skupio je najveće stručnjake tog doba da mu pomognu u poslu, a u repertoar je uneo drame koje su bile tada bile savremene. Ali, već kao reformator u zamahu, suočio se (opet) sa političkim pitanjima, pa je morao da vrši neki vid autocenzure i nad sopstvenim dramama. Ocenjen kao  “mek, nedovoljno odlučan i široke ruke”, morao je da napusti tu funkciju, ostavivši velike rezultate iza sebe.

Samo zahvaljujući velikom entuzijazmu pojedinaca pozorišna umetnost je uspela da se ustali u srpskoj kulturi. Ti pojedinci su vojevali velike bitke da bi ostvarili svoje ciljeve, pa pozorišta koja su ostala iza njih predstavljaju tvrđave kulture koje treba valjano braniti, da se ne bi pojavili opet neki moćnici koji bi zanemarili veoma važnu i prosvetiteljsku funkciju koje pozorište ima. U tom smislu, ne treba zanemariti ni profesiju pozorišnih glumaca. Normalno je da na kraju predstave glumac napusti scenu, ali šta onda znači kada glumac napusti državu?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here